Djeca su sjela za stol: Dan kojeg se nitko nije sjećao

“Opet nitko nije postavio tanjure kako treba!” povikala sam, dok su se Mirza i Ivana pogledavali preko stola, a najmlađa, Lana, šutke vrtjela vilicu po stolu. U zraku je visio miris svježe pečenih sarmi, ali i nešto teže – osjećaj da sam nevidljiva u vlastitoj kući.

“Mama, možeš li mi dati još kruha?” promrmljao je Mirza, ne podižući pogled s mobitela. Ivana je tipkala poruke, a Lana je već treći put zatražila sok. Nitko nije primijetio da sam danas ustala ranije nego inače, da sam išla na tržnicu po svježi kupus, da sam satima kuhala njihova omiljena jela. Nitko nije pitao kako sam. Nitko nije rekao: “Sretan ti dan, mama.”

Bio je to moj rođendan. I nitko se nije sjetio.

Sjedila sam za stolom, gledala ih kako jedu, kako žure da završe obrok i nestanu u svoje sobe. Suprug, Dario, kasnio je s posla; poslao je poruku: “Ne čekajte me za večeru.” U toj poruci nije bilo ni riječi o mom danu. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Godinama sam bila stup ove kuće – radila dva posla, kuhala, prala, tješila kad su padali na ispitima ili kad su ih prijatelji povrijedili. Bila sam tu kad su imali temperaturu, kad su plakali zbog prvih ljubavi, kad su slavili uspjehe. A sada, na moj dan, nisam bila ništa više od kuhara i čistačice.

“Lana, možeš li mi pomoći pospremiti stol?” upitala sam tiho. “Moram učiti za kontrolni iz biologije,” odgovorila je bezvoljno i nestala iz kuhinje. Ivana je već nestala u svojoj sobi, a Mirza je otišao za računar. Ostala sam sama s prljavim tanjurima i tišinom koja je boljela više od bilo koje riječi.

Sjetila sam se svoje majke. Kako je ona uvijek govorila: “Djeca su najveća radost, ali i najveća bol.” Nikad nisam razumjela tu rečenicu dok nisam postala majka. Sjetila sam se dana kada sam kao djevojčica trčala u njeno naručje, donosila joj cvijet iz dvorišta ili crtala srce na papiru. Sada su moja djeca odrasla u svijetu ekrana i brzine, gdje nema vremena za osjećaje.

Suze su mi klizile niz lice dok sam prala suđe. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li ih previše razmazila? Jesam li im previše olakšala život? Možda sam trebala biti stroža, možda manje davati sebe. Možda sam trebala više misliti na sebe.

Kasno navečer vratio se Dario. Umoran, s podočnjacima i mirisom cigareta na jakni. “Šta ima za jesti?” pitao je umjesto pozdrava. Pogledala sam ga bez riječi. “Jesi dobro?” upitao je tek kad je primijetio crvene oči. “Danas mi je rođendan,” šapnula sam. Zastao je na trenutak, kao da pokušava pronaći pravi odgovor. “Oprosti… Zaboravio sam… Posao me ubija ovih dana.” Sjeo je za stol i počeo jesti hladnu sarmu.

Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam tišinu stana u Novom Zagrebu, zvuk tramvaja u daljini i vlastite misli koje su me gušile. Sjetila sam se kako smo nekad svi zajedno pjevali rođendanske pjesme, kako su djeca crtala čestitke od papira i ljepila srca po zidovima dnevne sobe. Gdje je nestalo to vrijeme? Kada smo postali stranci pod istim krovom?

Sljedećeg jutra odlučila sam nešto promijeniti. Pripremila sam doručak kao i uvijek – palačinke s džemom od šljiva koji sama pravim svake jeseni – ali ovaj put nisam ih čekala za stolom. Otišla sam u park, sjela na klupu i gledala prolaznike. Osjećala sam se slobodno prvi put nakon dugo vremena.

Nazvala me prijateljica Amra iz Sarajeva: “Sanja, sretan rođendan! Kako si?” Glas joj je bio topao kao bosanska kahva koju smo zajedno pile prije rata. Ispričala sam joj sve – o zaboravu, o boli, o osjećaju da više ne pripadam ni sebi ni svojoj obitelji.

“Znaš šta,” rekla je Amra, “djeca često ne vide sve što majka radi dok ne odrastu i sami postanu roditelji. Ali ti imaš pravo biti tužna. Imaš pravo tražiti ljubav natrag.”

Vratila sam se kući kasnije nego inače. Djeca su bila zbunjena što me nema; Lana je čak nazvala moju sestru u Mostaru da pita gdje sam. Dario me dočekao zabrinutog lica: “Gdje si bila? Brinuli smo se.” Pogledala sam ih sve i prvi put jasno rekla: “Dosta mi je da budem nevidljiva u ovoj kući. I ja imam osjećaje. I meni treba pažnja i ljubav.”

Nastala je tišina koju nitko nije znao prekinuti. Mirza je prvi prišao: “Mama… oprosti.” Ivana me zagrlila bez riječi, a Lana mi je donijela crtež srca na papiru – baš kao nekad.

Te večeri nismo večerali u tišini. Pričali smo o svemu što nas boli i raduje. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam da me vide.

Ali pitam vas – koliko nas mora proći kroz zaborav i bol da bi nas vlastita djeca ponovno vidjela? Jesmo li sami krivi što smo ih naučili da nas uzimaju zdravo za gotovo?