Srce od Linzera: Priča o izgubljenoj ljubavi i mirisu domaćih kolača

“Ne možeš tako razgovarati sa mnom, Jasmina!” otac je povikao dok su se vrata tresla od njegovog bijesa. Stajala sam u kuhinji, držeći staru, izlizanu bilježnicu u ruci, onu s bakinom rukom ispisanim receptima. Miris svježe pečenih Linzer keksa širio se prostorijom, ali ništa nije moglo prikriti gorčinu u zraku.

Majka je tiho brisala suze dok je slagala tanjur s kolačima u obliku srca. “Samo želim da barem danas budemo obitelj,” prošaptala je, ali otac je već zalupio vratima i nestao niz stepenice. Zvuk njegovih koraka odzvanjao je stubištem naše stare zgrade u Sarajevu, kao da svaki udarac gazi po onome što nam je ostalo od zajedništva.

Sjedila sam za stolom, gledajući kroz prozor na snijegom prekrivene krovove. U ruci sam stiskala jedan Linzer keks, srce od prhkog tijesta i crvenog pekmeza od malina. “Zašto baš sada?” pitala sam se. Zašto baš na Valentinovo, kad svi slave ljubav, moja obitelj puca po šavovima?

Moja mlađa sestra Ena došla je tiho, noseći šalicu čaja. “Hoćeš li da ti pravim društvo?” upitala je, glasom koji je drhtao od nesigurnosti. Kimnula sam glavom i povukla je bliže. “Sjećaš li se kad smo s bakom pekle ove kekse?” upitala sam. Ena se nasmiješila kroz suze. “Sjećam se kako bi uvijek rekla da ljubav ide kroz želudac. A sada… kao da nam je sve to nestalo.”

Tog dana, dok su se vani smjenjivali pahulje i automobili na mokroj cesti, odlučila sam ispeći još jednu turu Linzer keksa. Mijesila sam tijesto dok su mi suze kapale u brašno. Sjećanja na baku, na njene tople ruke i osmijeh pun razumijevanja, vraćala su mi snagu. Bila je ona koja je uvijek mirila roditelje, koja bi svojim kolačima okupljala sve za stolom, bez obzira na svađe i nesuglasice.

Ali baka više nije bila tu. Ostala nam je samo njena bilježnica i miris malina koji je ispunjavao stan. Majka je sjedila za stolom, zureći u prazno. “Ne znam više što da radim, Lejla,” rekla mi je tiho. “Tvoj otac… kao da ga više ne prepoznajem. Sve mu smeta, sve ga boli.”

“Možda mu treba vremena,” odgovorila sam, iako ni sama nisam vjerovala u to.

Navečer sam čula kako otac ulazi u stan. Nije rekao ni riječ, samo je prošao pored nas i nestao u svojoj sobi. Majka je uzdahnula i pogledala me očima punim tuge. “Možda smo pogriješili što smo ostali zajedno zbog vas djece,” šapnula je.

Te riječi su me pogodile jače od bilo čega drugog. Cijelu noć nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o ratnim godinama kad smo bježali iz Mostara kod rodbine u Zagreb, o povratku u Sarajevo kad su se stvari smirile, o tome kako su moji roditelji uvijek govorili da će sve biti bolje kad prođe još samo malo vremena.

Ali vrijeme nije donijelo mir. Donijelo je samo nove rane.

Sljedećeg jutra odlučila sam otići kod tetke Mirele na Ilidžu. Ona je uvijek znala što reći kad bi stvari postale preteške kod kuće. Dok smo pile kafu uz još jedan tanjur Linzer keksa koje sam ponijela sa sobom, Mirela me pažljivo slušala.

“Znaš, Lejla,” rekla je nakon duge šutnje, “ljubav nije uvijek ono što vidimo u filmovima ili na Instagramu. Nekad je ljubav kad ostaneš uz nekoga čak i kad ti srce puca. A nekad je ljubav pustiti nekoga da ode.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala kući tramvajem kroz snježni grad.

Kad sam stigla kući, zatekla sam majku kako sjedi s ocem za stolom. Između njih tanjur Linzer keksa – onih istih koje sam sinoć ispekla s toliko tuge i nade.

“Lejla,” otac me pozvao tihim glasom kakvog dugo nisam čula. “Dođi sjedi s nama.” Sjela sam, osjećajući knedlu u grlu.

“Razmišljali smo…” počela je majka, ali otac ju je prekinuo.

“Nismo dobri jedno za drugo više,” rekao je iskreno. “Ali uvijek ćemo biti tu za vas dvije. To ti obećavam.” Gledala sam ih oboje – umorne, slomljene, ali iskrene prvi put nakon dugo vremena.

Plakala sam dok sam jela još jedan Linzer keks. Suze su mi se miješale s okusom malina i šećera u prahu.

Dani su prolazili sporo. Otac se preselio kod prijatelja na Grbavicu, a majka i ja smo nastavile peći kolače svake nedjelje. Ena se povukla u sebe, ali s vremenom smo opet počele razgovarati o svemu – o školi, o prijateljima, o tome kako život ide dalje čak i kad misliš da nećeš moći izdržati.

Jednog dana, dok smo sjedile uz čaj i tanjur Linzer keksa u obliku srca, majka me pogledala i rekla: “Možda nismo uspjeli kao muž i žena, ali kao mama i kćer uvijek ćemo imati ovaj naš mali svijet.” Pogledala sam kroz prozor na snijeg koji se topio na prozorskoj dasci i shvatila da dom nije mjesto – dom su ljudi koje voliš i uspomene koje nosiš sa sobom.

Ponekad se pitam: Je li moguće oprostiti onima koji su nas povrijedili najviše? I može li miris domaćih kolača zaista izliječiti slomljeno srce?