Rođendan bez mira: Kako sam pokušala izbjeći snahu na vlastitoj proslavi
“Ne mogu vjerovati da opet moram razmišljati o tome!” progunđala sam sebi dok sam nervozno prelistavala popis gostiju za svoj šezdeseti rođendan. Sat je otkucavao ponoć, a ja sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u praznu šalicu kave. U dnevnoj sobi tišina, samo povremeno škripanje parketa podsjećalo me da je kuća još živa.
Ivan, moj sin, uvijek je bio moje zlato. Od malena je bio tih, ali uporan, i uvijek je znao što želi. Kad mi je prije tri godine rekao da se zaljubio u Lejlu, ženu iz Sarajeva s dvoje djece iz prvog braka, nisam znala što da mislim. “Mama, ona je posebna. Djeca su divna, a ona… ona me razumije kao nitko prije,” rekao mi je tada, gledajući me onim svojim iskrenim očima.
Ali ja nisam bila spremna. Nisam bila spremna na to da će moj sin odjednom postati očuh, da će Lejla ući u našu kuću sa svojim navikama, svojim pričama i – što mi je najteže padalo – svojom djecom. Nisam to nikome priznala, ali osjećala sam se kao da gubim sina.
Sada, dok mi se rođendan približava, osjećam kako mi se grlo steže svaki put kad pomislim na Lejlu i njezinu djecu za mojim stolom. “Zašto ne mogu jednostavno uživati u svom danu? Zašto moram glumiti sreću pred nekim tko mi nije obitelj?” pitala sam samu sebe.
Telefon je zazvonio. Pogledala sam ekran – Ivan. Duboko sam udahnula i javila se.
“Mama, jesi li dobro?” upitao je odmah.
“Jesam, sine. Samo razmišljam o rođendanu…”
“Znaš, Lejla i djeca bi voljeli doći. Pitala me može li ona nešto napraviti za kolače ili pomoći oko hrane.”
Osjetila sam kako mi krv navire u obraze. “Nije potrebno, Ivane. Sve ću ja sama. Neka ne brine.”
“Ali mama… znaš da joj je stalo. Želi biti dio obitelji.”
“Znam, sine. Ali… znaš da nije lako. Tvoj otac još uvijek nije prebolio što nisi ostao u Zagrebu. A baka Ruža… ona ne može podnijeti buku djece po kući.”
Ivan je šutio nekoliko trenutaka. “Mama, zar ti stvarno smeta što Lejla ima djecu?”
Nisam znala što reći. Osjetila sam suze kako mi naviru na oči.
“Nije to… samo… znaš da volim mir i tradiciju. Sve je drugačije otkad ste vi zajedno.”
Ivan je uzdahnuo. “Mama, ja volim Lejlu i njezinu djecu kao svoju. Ako ih ne želiš na rođendanu, reci mi otvoreno.”
Nisam mogla izgovoriti te riječi. Nisam mogla reći vlastitom sinu da ne želim njegovu obitelj na svom rođendanu.
Te noći nisam spavala. U glavi su mi se vrtjele slike: Ivan s Lejlom i djecom u parku; Lejla kako mi donosi kolače za Božić; djeca koja me zovu “baka Marija” iako to nisam željela.
Sutradan sam otišla do susjede Ane na kavu. Ona uvijek ima savjet za sve.
“Marija, draga, pa što te muči?” pitala me čim sam sjela.
Ispričala sam joj sve – kako se osjećam izgubljeno, kako ne znam prihvatiti Lejlu i njezinu djecu.
Ana me pogledala ozbiljno: “Znaš li koliko bih ja dala da mi sin dođe kući s osmijehom? Da ima nekoga tko ga voli? Djeca nisu kriva ni za što. A ti si uvijek bila dobra duša. Ne dopusti da te predrasude unište ono što imaš s Ivanom.”
Te riječi su me pogodile kao grom iz vedra neba.
Vratila sam se kući i sjela za stol s mužem Stipom.
“Stipe, što misliš o svemu ovome?”
On je samo slegnuo ramenima: “Marija, to ti je život danas. Djeca dolaze s paketima, a ljubav ne bira ni vrijeme ni mjesto. Ako želiš mir u kući i sina uz sebe, moraš prihvatiti sve što dolazi s njim.”
Te večeri nazvala sam Ivana.
“Sine… reci Lejli da dođe s djecom na rođendan. I neka napravi one svoje baklave koje voliš.”
Ivan je šutio nekoliko trenutaka, a onda tiho rekao: “Hvala ti, mama.” Osjetila sam kako mi kamen pada sa srca.
Rođendan je došao brže nego što sam mislila. Kuća puna smijeha, dječje cike i mirisa kolača koje nikad prije nisam probala. Lejla mi je donijela buket ruža i zagrlila me: “Hvala vam što ste nas pozvali.” Djeca su mi nacrtala čestitku – na njoj piše: “Baka Marija, volimo te!”
Gledala sam sve njih oko stola i shvatila koliko sam bila blizu da izgubim ono najvažnije – obiteljsku ljubav.
Ponekad se pitam: Zašto nam je tako teško prihvatiti ono što nam život donese? Možemo li ikada potpuno prevladati svoje strahove i predrasude? Što biste vi učinili na mom mjestu?