Večer u Kuhinji: Kad Su Moji Napori Sreli Njegovu Stručnost
“Zar si stvarno mislila da ćeš ovako ispeći pitu? Pogledaj koru, Ajla!” Ivanov glas odjeknuo je kuhinjom dok je podizao komad pite s tanjura. Ruke su mi drhtale, a srce mi je udaralo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam prema prozoru, pokušavajući sakriti suze koje su mi navirale na oči. Nisam mu htjela pokazati koliko me boli njegova kritika, pogotovo pred našim prijateljima Lejlom i Davorom koji su sjedili za stolom i šutke promatrali scenu.
Cijeli dan sam provela u toj kuhinji. Od ranog jutra, dok su se još magle vukle iznad Save, miješala sam tijesto, rezala povrće i gledala YouTube recepte. Ivan je poznat po tome što vodi restoran u centru Sarajeva, a ja… ja sam samo Ajla, njegova supruga koja se boji čak i peći kruh jer uvijek nešto pođe po zlu. Ali danas sam htjela pokazati da i ja mogu nešto napraviti. Da nisam samo žena koja pere njegove kuharske kute i dočekuje ga s osmijehom kad se vrati kasno navečer.
“Ajla, nisi trebala toliko maslaca staviti u pire. Znaš li koliko je to kalorija?” Ivan je nastavio s kritikama dok je uzimao zalogaj za zalogajem. Lejla mi je pokušala uputiti ohrabrujući pogled, ali nisam mogla podnijeti ni njezinu sućut. Davor je šutio, gledao u tanjur i povremeno bacao pogled prema Ivanu kao da ga želi zaustaviti.
“Možda bi mogao probati uživati u večeri umjesto da brojiš kalorije?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti. Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama. Ivan me pogledao iznenađeno, kao da nije očekivao da ću mu odgovoriti.
“Ajla, znaš da ti želim samo pomoći. Ako želiš naučiti kuhati, mogu ti pokazati kako se to radi,” rekao je tiše, ali još uvijek s onim tonom koji me uvijek podsjeti da nikad neću biti dovoljno dobra u njegovim očima.
Sjetila sam se svih onih večeri kad bih ga čekala s toplom juhom ili jednostavnom pastom, a on bi samo slegnuo ramenima i rekao: “Dobro je, ali…” Uvijek taj ‘ali’. Uvijek ta sjena njegovog znanja nad mojim trudom.
“Ne želim da mi pokazuješ kako se kuha. Samo sam htjela napraviti nešto za tebe. Za nas. Da se osjećam korisno. Da osjetim da mogu nešto sama,” rekla sam tiho, ali dovoljno glasno da svi čuju.
Lejla je prekinula tišinu: “Ajla, večera je odlična. Stvarno si se potrudila.” Davor je kimnuo glavom i dodao: “Stvarno, Ivane, ponekad treba znati uživati u tuđem trudu.”
Ivan je uzdahnuo i spustio vilicu. “Znam da sam ponekad previše kritičan. Navika iz kuhinje… Ali zaboravljam da ovdje nije restoran. Ovdje smo obitelj.” Pogledao me iskreno prvi put te večeri.
Osjetila sam kako mi knedla raste u grlu. Sjetila sam se svoje majke koja bi uvijek govorila: “Ajla, ljubav ide kroz želudac, ali ne moraš biti savršena kuharica da bi bila dobra žena.”
Ivan je ustao i prišao mi. “Oprosti. Znam koliko ti znači ovo. Hajde, pokaži mi kako si radila pitu. Možda mogu nešto naučiti od tebe?”
Nisam mogla vjerovati njegovim riječima. Prvi put otkad smo zajedno, ponudio mi je ruku suradnje umjesto kritike. Osjetila sam kako napetost polako popušta dok smo zajedno mijesili tijesto za novu pitu. Smijali smo se kad nam je brašno završilo po licu, a Lejla i Davor su nam pomagali s nadjevom.
Te večeri nismo jeli savršenu večeru po Michelin standardima. Ali jeli smo zajedno, smijali se i pričali o svemu što nas muči – o poslu, o roditeljima koji nas stalno pitaju kad ćemo imati djecu, o kreditima i svakodnevnim brigama koje nas pritišću kao težak pokrivač.
Kad su gosti otišli, Ivan me zagrlio i šapnuo: “Hvala ti što si me podsjetila što znači dom.”
Ostala sam sjediti za stolom još dugo nakon što su svi otišli u krevet. Gledala sam ostatke večere i razmišljala: Zašto nam je tako teško priznati slabosti pred onima koje volimo? I zašto često zaboravimo da ljubav nije natjecanje nego zajednički trud?
Što vi mislite – jesmo li previše strogi prema onima koje najviše volimo? Koliko često zaboravimo cijeniti trud iza nesavršenih stvari?