Djeca me jedva prepoznaju: Prijetila sam im domom za starije, ali što ako sam pogriješila?
“Ne mogu više, Jasmina! Ili ćete ti i tvoj brat početi dolaziti, ili ću sve prodati i otići u dom!” viknula sam u slušalicu, glas mi je drhtao, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. S druge strane tišina. Samo šum disanja moje kćeri, koja je prije nekoliko godina otišla u Zagreb i od tada dolazi samo za Božić, ako i tada.
“Mama, nemoj tako… Znaš da imam posla preko glave. I djeca su mala, Dino stalno na putu…” počela je opravdavati svoj život, kao da ja ne znam što znači biti majka. Kao da nisam cijeli život podredila njima, Jasmini i Adnanu. Moj muž Mirza sjedi za stolom, šuti, gleda kroz prozor. On više nema snage ni za rasprave ni za suze. Njegova bolest ga je promijenila; nekad snažan čovjek sada je sjena onoga što je bio.
Sjećam se dana kad smo Mirza i ja kupili ovu kuću u predgrađu Sarajeva. Bila je stara, ali puna potencijala. Zajedno smo je obnavljali, svaku ciglu podigli s ljubavlju. Djeca su trčala po dvorištu, smijali se, a ja sam vjerovala da će jednog dana ovdje odrastati i naši unuci. Ali život nije film. Djeca su odrasla, otišla svojim putem, a mi smo ostali sami s uspomenama koje bole više nego što tješe.
Adnan živi u Splitu već deset godina. Radi u banci, ima dvoje djece koje sam vidjela možda pet puta. Kad ga nazovem, uvijek je u žurbi. “Mama, kasnije ću te nazvati, imam sastanak.” Nikad ne nazove. Jasmina je u Zagrebu, radi kao medicinska sestra. Kaže da joj je teško doći jer joj smjene ne dopuštaju. A ja? Ja sam svaki dan ovdje, perem Mirzi rublje, kuham mu juhu koju više ni ne može pojesti bez moje pomoći, čistim kuću koja zjapi prazna.
Prije nekoliko mjeseci pala sam niz stepenice. Slomila sam ruku. Nitko nije došao. Susjeda Senada me odvezla u bolnicu. Kad sam to rekla Jasmini, samo je uzdahnula: “Mama, znaš da ne mogu samo tako uzeti slobodan dan.” Tad sam prvi put osjetila gorčinu prema vlastitoj djeci.
Prošle subote sjedila sam sama u kuhinji. Mirza je spavao. Gledala sam stare fotografije – Jasmina s pletenicama na prvom danu škole, Adnan s osmijehom bez prednjih zubi. Suze su mi kapale po stolnjaku. U tom trenutku odlučila sam: dosta je bilo čekanja.
Kad sam Jasmini izgovorila prijetnju o domu za starije, očekivala sam reakciju. Možda čak i posjetu. Ali prošla su tri dana – ništa. Samo poruka: “Mama, nemoj donositi ishitrene odluke.” Adnan se nije ni javio.
Mirza me gledao tužno: “Možda smo ih previše razmazili… Možda smo im dali previše slobode.”
“Ili smo ih naučili da će mama uvijek sve riješiti,” odgovorila sam kroz suze.
Navečer sam sjela za kompjuter i počela tražiti domove za starije osobe u Sarajevu i okolici. Cijene su visoke, ali ako prodam kuću i zemlju koju smo naslijedili od Mirzinih roditelja, imat ću dovoljno da platim sebi i Mirzi dostojanstvenu starost. Ali srce mi se steže pri pomisli da ću prodati sve ono što smo gradili cijeli život.
Sljedeći dan nazvala me Senada: “Znaš li da te Jasmina ogovara po Facebooku? Piše kako si nezahvalna i kako joj prijetiš domom!”
Osjetila sam kako mi krv vrije u žilama. Ja? Nezahvalna? Ja koja sam radila dva posla da bi oni mogli studirati? Ja koja sam preskakala obroke da bi njima bilo dovoljno?
Te večeri odlučila sam napisati pismo Jasmini i Adnanu:
“Draga djeco,
Ovo nije prijetnja nego vapaj jedne majke koja više ne može sama. Ako vam je teško doći ili pomoći, recite mi to otvoreno. Ali nemojte me ignorirati kao da ne postojim. Ako vam nije stalo do ove kuće i svega što smo zajedno gradili, recite mi pa ću prodati sve i otići tamo gdje će netko brinuti o meni i vašem ocu. Ne tražim puno – samo malo pažnje i poštovanja.
Vaša mama”
Pismo sam poslala poštom jer znam da bi ga na mobitelu samo preletjeli pogledom.
Prošlo je tjedan dana. Nitko nije došao. Nitko nije nazvao.
Jedne večeri dok sam hranila Mirzu kašom, on me uhvatio za ruku: “Nisi ti kriva što su takvi. Vrijeme je takvo – svi gledaju sebe.” Pogledala sam ga i zaplakala kao dijete.
Sljedećeg jutra zazvonio je telefon. Bila je to Jasmina.
“Mama… pročitala sam pismo. Znam da si ljuta na mene… ali stvarno ne znam kako da ti pomognem više od ovoga što radim…”
“Jasmina, ne tražim čuda. Samo da me nazoveš ponekad bez da te molim. Da pitaš kako smo. Da znaš kad padnem niz stepenice ili kad tvoj otac ima temperaturu tri dana zaredom…”
S druge strane tišina.
“Pokušat ću više… Oprosti…”
Nisam joj vjerovala.
Dva dana kasnije stigao je Adnan s obitelji iz Splita. Prvi put nakon pet godina svi smo sjedili za istim stolom. Unuci su trčali po dvorištu kao nekad Jasmina i Adnan. Pogledala sam Mirzu – oči su mu bile pune suza.
Navečer mi je Adnan rekao: “Mama, nisam znao da ti je toliko teško… Znam da nisam bio prisutan… Oprosti.” Zagrlio me čvrsto kao kad je bio dijete.
Ali duboko u sebi osjećam prazninu koju ni njihovi zagrljaji ne mogu ispuniti. Godine samoće ostavile su tragove koje ni najljepši trenuci sada ne mogu izbrisati.
Ponekad se pitam – jesmo li ih odgojili pogrešno? Jesmo li ih naučili da ljubav znači samo materijalno? Ili je ovo jednostavno sudbina svih roditelja na Balkanu – dati sve za djecu, a na kraju ostati sami?
Što vi mislite – gdje smo pogriješili? Je li dom za starije poraz ili pravo svakog roditelja koji više ne može nositi teret samoće?