Majčina hrabrost: Kad srce voli jače od straha

“Ivana, molim te, razmisli još jednom. Nije kasno da poslušaš doktore,” šapnuo je moj muž Dario dok je stiskao moju ruku u sterilnoj bolničkoj sobi. Njegove oči bile su crvene od neprospavanih noći i brige, a ja sam osjećala kako mi srce lupa toliko snažno da sam se bojala da će me izdati baš sada, kad mi je najviše trebalo.

“Ne mogu, Dario. Ne mogu birati između naše djece. Ne traži to od mene,” odgovorila sam, glasom koji je drhtao od straha, ali i odlučnosti. Liječnici su stajali ispred mene s ozbiljnim izrazima lica, iznova ponavljajući istu rečenicu: “Ivana, vaše srce neće izdržati trudnoću s trojkama. Moramo spasiti vas i barem jedno dijete.”

Sjećam se trenutka kad sam prvi put čula otkucaje sva tri mala srca na ultrazvuku. Doktorica Jasminka je tada rekla: “Ovo je rijetkost, Ivana. Trojke!” Dario me poljubio u čelo, a ja sam plakala od sreće. Nismo znali da će ta sreća ubrzo biti zamijenjena strahom.

Moja dijagnoza – urođena srčana mana – bila je nešto s čim sam naučila živjeti. Nikad nisam mislila da će me to spriječiti da budem majka. Ali sada, kad sam napokon nosila život u sebi, liječnici su mi rekli da moram birati: ili ću pokušati spasiti sve troje i riskirati vlastiti život, ili ću poslušati njih i pristati na redukciju trudnoće.

Noći su bile najgore. Ležala bih budna, slušajući Darija kako diše pored mene, pitajući se hoće li naša djeca ikada upoznati svog oca ili hoće li on ostati sam s troje novorođenčadi, ili možda bez njih. Moja mama, Vesna, dolazila bi svaki dan s toplom juhom i riječima utjehe: “Ivana, ti si uvijek bila tvrdoglava, ali ovo nije inat. Ovo je život. Tvoj život.”

“Mama, kako da izaberem? Kako da odlučim koje dijete neće živjeti?” pitala sam je kroz suze.

Ona bi samo šutjela i milovala me po kosi. Znam da ni ona nije imala odgovor.

Dani su prolazili u magli pregleda, konzilija i razgovora s psihologom. Dario je pokušavao biti jak za oboje, ali vidjela sam kako mu ruke drhte dok mi donosi čaj. Jedne večeri, dok smo sjedili za kuhinjskim stolom, rekao je: “Ivana, ako te izgubim… ne znam hoću li moći dalje. Ali isto tako ne mogu zamisliti da odlučimo protiv bilo kojeg našeg djeteta.”

Te riječi su mi dale snagu. Odlučila sam – idemo do kraja. Potpisala sam izjavu da odbijam preporuku liječnika.

Sljedećih mjeseci moj život se pretvorio u borbu protiv vremena i vlastitog tijela. Svaki dan bio je rizik – oticanje nogu, nesanica, bolovi u prsima. Liječnici su me pratili kao pod povećalom. “Ivana, vaše srce radi na granici izdržljivosti,” govorila bi doktorica Jasminka svaki put kad bih došla na kontrolu.

Moja sestra Ana dolazila bi navečer i pričala mi o svom poslu u knjižnici, pokušavajući me odvratiti od crnih misli. “Zamisli, danas je jedan dječak posudio sve knjige o dinosaurima! Možda će jedan od tvojih sinova biti paleontolog,” šalila se.

Ali iza osmijeha skrivala se tjeskoba cijele obitelji. Svi su šutjeli o mogućnosti da me izgube.

U sedmom mjesecu trudnoće završila sam u bolnici zbog jakih bolova u prsima i otežanog disanja. Dario je sjedio kraj mog kreveta danima, a mama je molila Boga u bolničkoj kapelici.

Jedne noći, dok su kišne kapi udarale po prozoru, osjetila sam snažan grč i znala sam – vrijeme je. Sve se odvijalo kao u magli: svjetla operacijske sale, glasovi liječnika, zvuk aparata…

“Ivana, izdrži još malo!” čula sam doktoricu Jasminku.

Probudio me plač – tri različita glasa. Suze su mi potekle niz lice prije nego što sam ih ugledala.

“Imate tri prekrasne bebe – dvije djevojčice i jednog dječaka,” rekao je doktor Marko s osmijehom koji nisam vidjela mjesecima.

Moje srce bilo je slabo, ali još uvijek kucalo. Provela sam tjedne na intenzivnoj njezi, boreći se za svaki dah. Dario je svakodnevno dolazio s fotografijama naše djece – Eme, Lare i Filipa.

Prvi put kad sam ih uzela u naručje, osjetila sam snagu koju nisam znala da imam. Njihove male ruke uhvatile su moj prst i znala sam da je svaka bol vrijedila.

Danas smo kod kuće – umorni, iscrpljeni, ali zajedno. Moje srce još uvijek nije potpuno zdravo i možda nikada neće biti. Ali svaki dan gledam svoju djecu kako rastu i pitam se: Jesam li bila sebična ili hrabra? Biste li vi riskirali sve za ljubav koju još niste upoznali?