Sve za naše kćeri: Jesmo li zaslužili ovakvu nezahvalnost?

“Zar stvarno misliš da sam ja tvoja sluškinja, mama?” Martina je viknula iz hodnika, tresnuvši vratima svoje sobe. Srce mi je preskočilo. Još uvijek osjećam hladnoću tog trenutka, kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. Stajala sam u kuhinji, ruke mi mokre od suđa, a suze su mi prijetile da poteku. S druge strane stana čula se tišina – ona teška, napeta tišina koja nastane nakon svađe.

Moj muž, Zoran, sjedio je za stolom i šutio. Znam da ga boli jednako kao i mene, ali on nikad ne pokazuje osjećaje. Samo pogne glavu i stisne šake. “Pusti je, Vesna. Proći će je,” rekao bi tiho, ali ja sam znala da ni njemu nije lako.

Naše dvije kćeri, Martina i Ivana, bile su naš ponos i naša bol. Odrasle su u malom stanu u Novom Zagrebu, u zgradi gdje se sve čulo kroz tanke zidove. Zoran i ja radili smo u istoj tvornici – on na održavanju strojeva, ja u pakiranju. Plaće su bile mizerne, ali nismo se žalili. Svaka kuna išla je na djevojke: knjige, instrukcije iz matematike, tenisice koje su željele jer su ih imale sve njihove prijateljice iz razreda.

Sjećam se jedne zime kad smo Zoran i ja mjesecima jeli samo krumpir i grah da bismo Martinu mogli poslati na ekskurziju u Prag. Ivana je tada bila mala, nije razumjela zašto nema čokolade kao druga djeca. “Mama, zašto uvijek jedemo isto?” pitala bi me tiho navečer dok bih joj češljala kosu. “Zato što štedimo za nešto lijepo,” odgovarala sam joj i grlila je čvrsto.

Godine su prolazile, cure su rasle. Martina je upisala ekonomiju u Zagrebu, Ivana medicinsku školu. Bile su dobre učenice, ali uvijek su tražile više – više novca za izlaske, za odjeću, za putovanja. Zoran i ja smo radili prekovremeno, uzimali dodatne smjene. Nismo imali godišnji odmor godinama. Nisam kupila novu jaknu deset godina; nosila sam staru, izlizanu, ali cure su imale sve što su poželjele.

Kad je Martina diplomirala, bila sam ponosna kao nikad prije. Plakala sam na promociji, gledajući je kako prima diplomu. “Mama, nemoj sad plakati pred svima,” šapnula mi je kroz zube, ali vidjela sam da joj je drago.

Ivana je završila školu i zaposlila se kao medicinska sestra u bolnici na Rebru. Očekivala sam da će sada stvari biti lakše – da ćemo Zoran i ja napokon moći malo odahnuti. Možda otići na more sami, možda kupiti novi frižider koji već godinama škripi i curi.

Ali umjesto toga, došle su nove brige. Martina se vratila kući jer nije mogla odmah naći posao u struci. Po cijele dane bila je nervozna, ljuta na cijeli svijet – na državu, na nas što joj nismo mogli pomoći više. Ivana je radila noćne smjene i stalno bila umorna. Počele su svađe oko sitnica: tko će oprati suđe, tko će kupiti kruh, tko će platiti režije.

Jedne večeri došla sam kući s posla i zatekla Martinu kako viče na Zorana: “Ti si kriv što nemam posao! Da si bio ambiciozniji, možda bismo imali veze! Svi moji prijatelji već rade!” Zoran ju je samo gledao bez riječi. Ja sam stajala iza vrata i slušala kako mi se srce lomi.

Pokušavala sam razgovarati s njima: “Cure, mi smo dali sve od sebe… Nismo imali ništa kad smo bili mladi…” Ali one bi samo prevrnule očima ili otišle van s prijateljima.

Jednog dana Ivana mi je rekla: “Mama, znaš li ti koliko si naporna? Samo kukaš kako ste vi žrtvovali sve za nas! Pa to vam je bio izbor! Mi nismo tražile da se žrtvujete!”

Te riječi su me pogodile kao nož. Zar stvarno misle da smo to radili iz sebičnosti? Zar ne vide koliko smo ih voljeli?

Zoran se sve više povlačio u sebe. Počeo je piti pivo svaku večer pred televizorom. Ja sam noćima plakala u kupaonici da me nitko ne čuje.

Jednog jutra odlučila sam razgovarati s Martininom prijateljicom Anom kad je došla po nju. “Ana, reci mi iskreno… Jesmo li mi stvarno tako loši roditelji?” Ana me pogledala sažaljivo: “Niste vi loši… Samo su vremena drugačija. Mi smo svi malo izgubljeni.” Ali meni to nije bilo dovoljno.

Počela sam sumnjati u sve što smo radili – jesmo li ih previše razmazili? Jesmo li trebali biti stroži? Ili smo jednostavno pogriješili što smo sebe stavili na zadnje mjesto?

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo zadnji put svi zajedno sjeli za stol bez svađe. Martina je napokon našla posao u banci i odselila kod dečka u Dubravu. Ivana radi po cijele dane i rijetko dolazi kući. Stan je tih, ali ta tišina boli više nego sva vika i galama prije.

Ponekad sjedim sama u kuhinji i gledam stare fotografije – sjećam se njihovih osmijeha kad su bile male, sjećam se kako su trčale prema meni raširenih ruku. Gdje su nestale te djevojčice? Gdje smo nestali mi?

Možda smo pogriješili što smo im dali sve što su poželjele… Možda smo trebali misliti više na sebe. Ali zar roditeljska ljubav nije upravo to – dati sve za svoju djecu?

Pitam vas – jesmo li stvarno zaslužili ovakvu nezahvalnost? Ili smo sami krivi što smo ih naučili da nas uzimaju zdravo za gotovo?