Zet vrijedan kao kruh, ali njegovi roditelji…
“Ne možeš ti, Amira, birati s kim će ti kćerka živjeti!” – odjekivale su riječi moje sestre Sabine dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, stiskajući šalicu kave kao da mi život ovisi o njoj. Gledala sam kroz prozor na kišni sarajevski dan i osjećala kako mi se grlo steže. Nije ona znala što znači petnaest godina tuđine, ni kako je to kad svaki euro šalješ kući, a srce ti ostaje na granici svaki put kad se vraćaš.
Moja kćerka Lejla bila je sve što sam imala. Njen otac, Jasmin, poginuo je još ’95., a ja sam ostala sama s djetetom i praznim frižiderom. Nije bilo druge nego otići u Njemačku, čistiti tuđe stanove i prati tuđu djecu dok mi je vlastita rasla uz moju majku. Kad sam napokon skupila dovoljno da kupim mali stan u Dobrinji, mislila sam da su svi problemi iza mene.
Ali onda je Lejla dovela Adnana. Tiho je ušao u naš život, sramežljiv, uvijek spreman pomoći. Radio je kao vozač dostave, nije imao fakultet, ali imao je ruke koje su znale raditi i oči koje su gledale moju Lejlu kao da je sunce. Nisam imala srca protiviti se toj ljubavi.
Prvi put kad sam upoznala njegove roditelje, znala sam da nešto nije u redu. Njegova majka, Senada, gledala me ispod oka i odmah pitala: “A gdje vam je muž?” Osjetila sam kako mi obrazi gore. “Poginuo je u ratu,” odgovorila sam kratko. Njen muž, Fahrudin, samo je odmahnuo rukom: “Eh, svi smo mi nešto izgubili.”
Nisam tada znala da će ti ljudi postati izvor moje najveće brige.
Kroz godine sam naučila prepoznati ljude koji žive na tuđoj grbači. Senada nikad nije radila – uvijek je imala neku bolest ili izgovor. Fahrudin je bio poznat po tome što je ‘snalazio se’, što je značilo da je uvijek bio na rubu zakona: malo šverca cigareta, malo lažnih bolovanja, malo socijalne pomoći. Kad su Lejla i Adnan odlučili vjenčati se, pokušala sam ne suditi prebrzo.
Ali onda su počeli dolaziti problemi. Prvo su Senada i Fahrudin tražili od Adnana da im svaki mjesec šalje novac. “Mi smo te odgojili, sad ti nama vrati,” govorila mu je majka kroz suze. Adnan bi šutio i spuštao glavu. Vidjela sam kako ga to izjeda.
Jedne večeri, dok smo Lejla i ja sjedile same u kuhinji, pitala me: “Mama, misliš li da sam pogriješila?” Pogledala sam je i vidjela djevojčicu koju sam ostavila kad sam otišla raditi vani. “Nisi pogriješila što voliš Adnana,” rekla sam joj tiho. “Ali moraš znati gdje su granice.”
Nisam znala kako joj objasniti da me strah – ne od Adnana, već od onoga što bi mogao postati pod utjecajem svojih roditelja. Vidjela sam previše puta kako ljudi popuste pod pritiskom obitelji i postanu ono što su cijeli život pokušavali izbjeći.
Sukobi su postali svakodnevica. Senada bi zvala Lejlu i žalila se na zdravlje: “Znaš li ti koliko koštaju lijekovi? A Fahrudin opet nije dobio penziju!” Adnan bi dolazio kući nervozan, šutljiv. Počeo je raditi duže smjene kako bi mogao slati više novca roditeljima. Lejla je ostajala sama s malim Emirom koji je plakao za ocem.
Jedne subote došli su Senada i Fahrudin bez najave. Sjeli su za stol kao da su kod svoje kuće. “Amira, znaš li ti koliko je teško danas preživjeti? Ti si radila vani, znaš kako je to,” počela je Senada. “Adnan nam mora pomoći više. A i vi imate stan – mogli biste ga prodati pa svi zajedno živjeti kod nas u Hrasnici!”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “Moj stan je jedino što imam nakon svega što sam prošla!” viknula sam prije nego što sam uspjela zaustaviti sebe. “Neću dozvoliti da moja kćerka i unuk žive pod vašim krovom dok vi sjedite skrštenih ruku!”
Lejla je plakala cijelu noć. Adnan je otišao roditeljima i nije se vratio do jutra. Kad se vratio, bio je slomljen: “Ne mogu ih ostaviti na cjedilu… ali ne mogu ni vas povrijediti.” Gledala sam ga i prvi put osjetila sažaljenje prema njemu – bio je rastrgan između dvije vatre.
Dani su prolazili u napetosti. Počela sam primjećivati promjene kod Emira – povlačio se u sebe, bojao se kad bi netko povisio glas. Jedne večeri zatekla sam Lejlu kako sjedi na podu kupaonice i plače: “Mama, bojim se da ćemo izgubiti sve zbog njihove pohlepe.” Zagrlila sam je i obećala da neću dopustiti da nam unište ono što smo gradile godinama.
Ali kako? Kako objasniti Adnanu da ljubav prema roditeljima ne znači slijepo slušanje svega što traže? Kako zaštititi svoju obitelj kad te prošlost stalno vuče nazad?
Danas sjedim za istim stolom i gledam svog unuka kako crta sunce na papiru. Pitam se hoće li on jednog dana morati birati između onoga što voli i onoga što mu drugi nameću.
Možda nisam bila najbolja majka jer sam morala otići trbuhom za kruhom. Možda nisam bila dovoljno mudra da zaštitim Lejlu od svega ovoga. Ali jedno znam: neću šutjeti dok gledam kako nam pohlepa i lijenost drugih prijete uništiti ono što smo gradili godinama.
Ponekad se pitam – gdje prestaje dužnost prema roditeljima, a gdje počinje odgovornost prema vlastitoj djeci? Je li moguće prekinuti taj lanac žrtvovanja bez da izgubiš sebe?