Sjene u penziji: Priča bake Ankice iz Zagreba

“Zar opet sama jedeš, bako?” – začuo se glas mog unuka Ivana dok je ulazio u kuhinju, noseći mobitel u ruci, ne podižući pogled prema meni. Sjedila sam za stolom, gledala u tanjur juhe koja se već ohladila. “Pa, svi ste zauzeti…” promrmljala sam, pokušavajući sakriti tugu u glasu.

Nakon 42 godine rada u bolnici, mislila sam da će mi penzija donijeti mir i vrijeme za obitelj. Sanjala sam o šetnjama s unucima po Maksimiru, zajedničkim ručkovima nedjeljom, pričama pred spavanje. Ali stvarnost je bila drugačija. Djeca su odrasla, unuci su stalno na mobitelima, a ja sam postala nevidljiva.

Moj sin Goran i snaha Mirela rade po cijele dane. “Mama, znaš kakva su vremena, moramo raditi da preživimo,” često mi govori Goran dok žurno pije kavu prije posla. Znam da nije lako, ali ponekad poželim da me samo pogleda i pita kako sam.

Najgore su večeri. Stan je tih, televizor svira samo da razbije tišinu. Ponekad sjedim uz prozor i gledam svjetla grada, pitajući se gdje sam pogriješila. Jesam li previše davala drugima, a premalo sebi?

Jednog dana, dok sam slagala rublje, Mirela je ušla u sobu. “Ankice, možeš li pokupiti Ivana iz škole danas? Nama je stvarno frka na poslu.” Klimnula sam glavom bez riječi. Znam da me trebaju samo kad im treba usluga. Kad sam zadnji put s njima sjela i razgovarala kao ravnopravna osoba?

Financije su posebna priča. Moja penzija jedva pokriva režije i lijekove. “Bako, možeš li mi dati sto kuna za kino?” pitao me Luka prošli tjedan. Srce mi se steglo jer nisam imala ni za kruh taj dan. “Naravno, dušo,” slagala sam i posudila od susjede Milke. Sramota me proždirala cijelu noć.

Milka je jedina kojoj mogu reći sve. I ona je sama – muž joj je umro prije dvije godine, djeca su joj u Njemačkoj. “Znaš, Ankice, nekad mislim da smo mi starci samo teret ovoj državi i vlastitoj djeci,” rekla mi je dok smo pile kavu na balkonu. Kimnula sam glavom, osjećajući kako mi suze naviru na oči.

Jednog petka navečer, dok sam gledala stare fotografije iz mladosti, Goran je došao kući ranije. Sjeo je nasuprot mene i dugo šutio. “Mama… znaš da te volimo, zar ne? Samo… život nas melje.” Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena osjetila toplinu u grudima. “Znam, sine. Samo bih voljela da me ponekad vidiš kao osobu, a ne kao servis za djecu i kuću.”

Nastala je tišina. Goran je spustio glavu. “Oprosti, mama. Zaboravljamo koliko si ti dala za sve nas.”

Sljedećih dana pokušali su više uključivati me u razgovore i odluke. Ali navike se teško mijenjaju. I dalje sam najčešće sama – ali sada barem znam da nisu zaboravili skroz.

Najviše boli što društvo ne vidi nas starije kao ljude s osjećajima i potrebama. U tramvaju me guraju mladi, u banci me gledaju kao smetnju. U trgovini prodavačica koluta očima kad pitam za popust na umirovljenike.

Ponekad poželim otići negdje daleko – možda na more, gdje bih sjedila na klupi i gledala valove bez brige hoće li me netko trebati ili zaboraviti.

Ali onda dođe Ivan s crtežom koji mi poklanja uz riječi: “Bako, ti si najbolja na svijetu.” I srce mi se opet ispuni nadom.

Možda nismo više mladi ni snažni kao nekad, ali zar ne zaslužujemo malo pažnje i ljubavi? Zar je grijeh što želimo biti viđeni i cijenjeni?

Što vi mislite – jesmo li mi stariji stvarno postali nevidljivi ili još ima nade za naše obitelji i društvo?