Opasna tišina nasljedstva: Kad djeca traže oporuku prije nego što smo spremni otići

“Mama, tata, kad ćete vi napokon napisati tu oporuku?” Ana je izgovorila te riječi s takvom lakoćom, kao da pita kad ćemo kupiti novi televizor. Pogledala sam Ivana, a on je samo slegnuo ramenima, pokušavajući sakriti nelagodu iza osmijeha. Dario je sjedio preko puta, igrao se vilicom po tanjuru, ali nisam mogla ne primijetiti kako mu oči bježe prema polici s našim starim dokumentima.

“Zašto vas to toliko zanima?” upitala sam, pokušavajući zvučati smireno, ali glas mi je zadrhtao. Ana je uzdahnula: “Mama, znaš i sama kako je danas. Sve je nesigurno. Ako vam se nešto dogodi, mi ne znamo što kome pripada. Ne želimo se svađati poslije.”

Ivan je prekinuo tišinu: “Djeco, još smo zdravi. Zar mislite da ćemo sutra pasti s nogu?”

Dario je podigao pogled: “Nije to do toga, tata. Samo želimo znati na čemu smo. Svi naši prijatelji već imaju riješene te stvari u obitelji. Ne želimo probleme kao što ih ima strina Ljiljana sa svojim sinovima.”

Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Sjetila sam se Ljiljane i njezine djece koja su se posvađala oko kuće u Travniku. Godinama nisu progovorili riječ jedno drugome. Je li moguće da će i nas zadesiti ista sudbina?

Te noći nisam mogla spavati. Ivan je ležao pored mene, gledao u strop. “Što ćemo sad?” šapnuo je. “Nisam mislio da će nas naša djeca ovako pritisnuti. Jesmo li ih mi tako odgojili?”

Sjetila sam se svih onih godina kad smo štedjeli za njihovu budućnost, kad smo im kupovali knjige umjesto igračaka, kad smo radili prekovremeno da bi mogli studirati u Zagrebu i Sarajevu. Zar je sve to sada svedeno na pitanje: ‘Što ću ja naslijediti?’?

Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Ana je dolazila s novim primjerima iz susjedstva: “Znaš da su Jurići sve riješili prije nego što su otišli u Njemačku? Nema kod njih svađa.” Dario je slao linkove na članke o važnosti oporuke.

Jedne večeri, dok sam prala suđe, došla mi je mama na pamet. Nikad nije imala ništa osim starog ormara i nekoliko komada nakita. Kad je umrla, sve smo podijelili bez riječi. Nije bilo ni papira ni advokata. Samo tuga i uspomene.

Ivan je predložio: “Možda bismo trebali razgovarati s odvjetnikom? Samo da vidimo što točno znači napisati oporuku.” Nisam znala što da mislim. Bojala sam se da će time sve postati stvarno – kao da već pripremamo svoj odlazak.

Na poslu sam bila rastresena. Kolegica Mirela me povukla sa strane: “Što ti je? Izgledaš kao da si vidjela duha.” Ispričala sam joj sve.

“Ma pusti djecu! Svi su danas takvi. Moja Lejla stalno pita za stan u Splitu, a ja još nisam ni kredit otplatila!” nasmijala se gorko.

Ali meni nije bilo do smijeha. Počela sam preispitivati svaki naš razgovor s djecom. Jesmo li ih previše razmazili? Jesmo li ih naučili da materijalno znači više od ljubavi?

Jedne subote Ivan i ja smo sjeli za stol s Anom i Dariom.

“Djeco,” počela sam tiho, “razumijemo vašu brigu, ali ovo nije samo papir. Ovo je naše povjerenje u vas. Ne želimo da nas gledate kao bankomat ili kao nekoga tko samo čeka da ode s ovog svijeta.”

Ana je spustila pogled: “Nismo tako mislili… Samo… Bojimo se budućnosti. Sve je nesigurno.” Dario je dodao: “Vidimo oko sebe kako obitelji pucaju zbog ovakvih stvari. Ne želimo to za nas.”

Ivan je uzdahnuo: “Možda smo vas trebali više učiti o tome što znači dijeliti, a ne samo štedjeti za vas.”

Nakon tog razgovora nešto se promijenilo. Djeca su postala pažljivija, ali osjećala sam zid između nas koji prije nije postojao.

Tjedan dana kasnije otišli smo kod odvjetnika Senada u Mostaru. Objasnio nam je sve opcije, ali meni su riječi zvučale hladno i daleko – ‘nasljednici prvog reda’, ‘zakonski minimum’, ‘izvanbračna imovina’.

Kad smo izašli iz ureda, Ivan me uhvatio za ruku: “Jesi li spremna ovo potpisati?”

Nisam odgovorila odmah. Pogledala sam prema Neretvi koja je tekla ispod mosta – mirna izvana, ali tko zna kakve struje nosi ispod površine.

Te večeri napisali smo oporuku, ali osjećala sam se prazno. Kao da sam izgubila dio sebe koji vjeruje u bezuvjetnu ljubav između roditelja i djece.

Ana i Dario su nam zahvalili, ali više nikad nismo razgovarali o tome. Povremeno uhvatim Anin pogled pun krivnje ili Darijevo izbjegavanje teme kad dođe na ručak.

Pitam se – jesmo li pogriješili što smo popustili? Je li ovo cijena modernog roditeljstva ili samo znak vremena u kojem živimo?

Možda vi znate odgovor bolje od mene – što biste vi učinili na našem mjestu? Je li oporuka znak mudrosti ili kraj povjerenja među nama?