Ovo nije čovjek kojeg sam oženila: Suprugova nezadovoljstva razaraju naš brak

“Ivana, zar opet nisi uspjela skuhati ručak na vrijeme? Luka i Lejla su gladni!” Damirov glas odjekuje kroz stan, dok pokušavam smiriti blizance koji se međusobno gurkaju oko igračke. Pogledam na sat – 13:15 je, a juha još nije gotova. Osjećam kako mi srce lupa, kao da će iskočiti iz grudi. Nije uvijek bilo ovako. Sjećam se dana kad smo Damir i ja sjedili na klupi u Maksimiru, smijali se i sanjali o budućnosti. Tada je bio nježan, pažljiv, uvijek spreman pomoći. Danas ga jedva prepoznajem.

“Mama, gladan sam!” Luka me povlači za rukav. “Znam, ljubavi, evo samo što nije gotovo…” pokušavam ostati smirena. Damir me gleda s prijezirom i odmah odlazi u dnevni boravak, gdje ga čeka njegova majka Ankica. Ona je došla “pomoći”, ali njezina pomoć više liči na nadzor. “Ivana, kad sam ja bila mlada, sve sam stizala sama. Moja djeca nikad nisu bila gladna,” dobacuje mi kroz poluotvorena vrata.

Nekad sam mislila da ćemo Damir i ja biti tim. Ali otkako su blizanci stigli, sve je drugačije. On radi do kasno, a kad dođe kući, umjesto osmijeha i zagrljaja dobijem popis zamjerki. “Zašto je stan u neredu? Zašto si opet zaboravila platiti račun za struju? Jesi li ti uopće sposobna biti majka?” Te riječi bole više od svega.

Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrosti i upitala ga: “Damire, što se događa s nama? Zašto si stalno ljut?” Pogledao me kao stranca. “Možda bi ti trebala više slušati moju mamu. Ona zna kako se vodi kuća. Ti si previše popustljiva prema djeci i stalno si umorna. Ne znam više… Ovo nije ono što sam očekivao od braka.”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam mu htjela pokazati slabost pa sam otišla u kupaonicu i pustila vodu da prikrije moje jecaje. Sjetila sam se svojih roditelja u Osijeku – njihova toplina, podrška i zajedništvo. Moja mama bi mi rekla: “Ivana, brak je kompromis, ali ne smiješ izgubiti sebe.” Ali osjećala sam da sam već izgubljena.

Sutradan je Ankica ostala duže nego inače. Sjela je za stol s Damirom i počela: “Damirek, ti si uvijek bio vrijedan i odgovoran. Ne znam što se s Ivanom događa, ali možda bi trebao razmisliti o tome da ona ode malo kod svojih roditelja. Djeci bi dobro došla promjena.” Nisam mogla vjerovati što čujem. Kao da nisam dio ove obitelji.

Te večeri nisam mogla zaspati. Damir je ležao pored mene okrenut leđima. Sjetila sam se naših prvih godina – zajedničkih putovanja na more u Vodice, smijeha dok smo gledali stare filmove, planiranja budućnosti. Gdje je nestao taj čovjek? Gdje smo nestali mi?

Sljedećih tjedana situacija se samo pogoršavala. Damir je sve češće izlazio s prijateljima ili ostajao na poslu do kasno. Djeca su osjećala napetost – Lejla je počela mokriti u krevet, a Luka je postao povučen i tužan. Pokušavala sam razgovarati s Damirom, ali svaki put bi završilo svađom.

Jednog dana, dok sam slagala rublje, pronašla sam poruku na njegovom mobitelu od kolegice iz firme: “Hvala ti što si me saslušao danas, stvarno mi puno znači.” Srce mi je stalo. Nisam imala snage pitati ga išta – samo sam šutjela i gutala knedlu u grlu.

Moja prijateljica Sanja primijetila je da nešto nije u redu. Pozvala me na kavu u mali kafić kod tržnice Dolac. “Ivana, moraš misliti i na sebe. Ako te ne poštuje, moraš mu to reći ili otići. Djeca će osjetiti tvoju snagu.” Ali kako otići kad nemaš kamo? Moji roditelji su stari i bolesni, a posao mi je na pola radnog vremena jer nemam kome ostaviti djecu.

Jedne noći, nakon još jedne svađe zbog neispeglanih košulja, Damir je rekao: “Možda bi stvarno trebala otići na neko vrijeme kod svojih.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši. Djeca su spavala, a ja sam sjedila na rubu kreveta i gledala kroz prozor u praznu ulicu.

Sljedeće jutro spakirala sam nekoliko stvari za sebe i djecu te otišla kod Sanje. Plakala sam cijelim putem tramvajem broj 4. Sanja nas je primila otvorena srca: “Ovdje si sigurna koliko god treba.” Djeca su prvi put nakon dugo vremena mirno zaspala.

Nakon nekoliko dana Damir me nazvao: “Ivana, možemo li razgovarati?” Sastali smo se u parku gdje smo se nekad zaljubljeno držali za ruke. Bio je tih i slomljen: “Nisam znao da će sve otići ovako daleko… Možda sam bio previše pod utjecajem mame… Ne znam više ni tko sam ni što želim.” Gledala sam ga i shvatila da ni ja više ne znam tko smo mi.

Danas sjedim sama u stanu koji dijelim sa Sanjom i gledam Luku i Lejlu kako crtaju sunce i obitelj na papiru. Pitam se: Je li moguće ponovno pronaći ljubav kad jednom pukne povjerenje? I gdje prestaje kompromis, a počinje gubitak sebe?

Što vi mislite – vrijedi li boriti se za brak pod svaku cijenu ili treba znati kada je vrijeme za otići?