Rekla sam gospođi Mariji da više ne mogu biti njezina potrčko: Istina koju sam predugo skrivala
“Ne mogu više, Marija. Stvarno ne mogu.” Glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu njezine sobe, a ona me gledala onim svojim sivim očima, punim tuge i očekivanja. U ruci sam držala vrećicu s lijekovima koje sam joj upravo donijela iz apoteke, a u drugoj ključeve od svog stana. Osjećala sam se kao da sam izdala nekoga tko mi je bio poput druge majke, ali istovremeno kao da sam izdala samu sebe.
“Ali, Ana, ti si jedina koja mi pomaže. Ivana mi se ne javlja danima…” prošaptala je, glas joj je bio slab, ali u njemu je bilo i zamjeranja. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Sjetila sam se svih onih večeri kad sam ostavljala svoju djecu samu doma jer je Marija trebala nekoga da joj promijeni zavoj ili donese čaj. Sjetila sam se i kako me muž, Dario, gledao s neodobravanjem svaki put kad bih obula cipele i izjurila iz stana na njezin poziv.
“Marija, ja imam svoju obitelj. I posao. I djecu koja me trebaju. Ne mogu više sve stizati. Zar ne bi bilo bolje da pitaš Ivanu? Ona je bila ovdje prošli mjesec…”
Marija je okrenula glavu prema prozoru. “Ivana ima svoje. Dvoje male djece, muž joj stalno radi. Nema mjesta za mene u njihovom stanu. Znaš kako je to danas u Zagrebu… Sve je skupo, sve je tijesno.”
Osjetila sam val ljutnje i tuge. “Ali ja nisam tvoja kćerka, Marija! Ja sam ti susjeda!”
Tišina se spustila među nas kao težak pokrivač. U tom trenutku čula sam kako mi mobitel zvoni iz džepa – poruka od sina: “Mama, gladan sam! Kad ćeš doći?” Pogledala sam Mariju i znala da moram povući crtu.
Sjećam se kad se Marija doselila prije dvadeset godina. Bila je topla žena, uvijek s kolačima za djecu iz zgrade. Kad joj je muž umro, Ivana je još studirala u Sarajevu i često bi dolazila kući. Ali s godinama su posjeti postajali sve rjeđi. Prvo posao, pa muž, pa djeca… uvijek neki razlog zašto ne može ostati duže od vikenda.
Prošle zime Marija se teško razboljela. Liječnici su rekli da mora mirovati. Prvih mjesec dana Ivana je dolazila svaki vikend, ali onda su počeli problemi s djecom – jedno bolesno, drugo ima temperaturu – i sve češće bi zvala mene da provjerim mamu. “Ana, molim te, samo pogledaj je li sve u redu…” I tako sam postala Marijina sjena.
Nisam ni primijetila kad su moje obaveze prema njoj postale svakodnevne: kupovina, apoteka, plaćanje računa, čak i spremanje stana. Dario mi je govorio: “Ana, ne možeš spasiti cijeli svijet! Pogledaj našu djecu – stalno si kod Marije!” Ali osjećala sam krivnju svaki put kad bih odbila pomoći.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako Dario uzdiše za stolom. “Znaš li ti da si prošli tjedan samo jednu večer bila s nama? Sara te jedva vidi… A ja… Pa znaš i sama.” Pogledala sam ga i shvatila koliko smo se udaljili.
Sara me jednom pitala: “Mama, voliš li ti više baku Mariju nego mene?” Srce mi se slomilo.
Sve to mi se vrtjelo po glavi dok sam stajala pred Marijom i pokušavala joj objasniti da više ne mogu biti njezina potrčko.
“Znaš li ti što znači biti sam?” upitala me tiho.
“Znam, Marija. Ali znaš li ti što znači biti razapet između svih?”
Nije odgovorila. Samo je šutjela i gledala kroz prozor.
Nakon tog razgovora danima nisam mogla spavati. Ivana mi nije slala poruke niti zvala – kao da je znala što se dogodilo i nije htjela čuti istinu. U zgradi su me neki susjedi gledali ispod oka – valjda su čuli da više ne idem kod Marije svaki dan.
Jednog popodneva srela sam Ivanu na stepenicama. Došla je na brzinu iz Zagreba.
“Ana, mama kaže da si joj rekla da više nećeš pomagati?”
“Ivana, ja imam svoju djecu. I posao. I muža koji me treba. Ne mogu više sama brinuti o tvojoj mami. Zar ti ne bi trebala biti ovdje češće?”
Ivana je slegnula ramenima: “Znaš kako je to… Djeca mala, muž radi… Nema mjesta za nju kod nas…”
“A kod mene ima mjesta za sve?” upitala sam tiho.
Nije odgovorila.
Te večeri sjela sam za stol sa svojom obitelji prvi put nakon dugo vremena. Sara mi se nasmiješila i zagrlila me oko struka. Dario mi je natočio čašu vina i rekao: “Dobro si napravila. Moraš misliti i na sebe.”
Ali osjećaj krivnje nije nestao. Svaki put kad bih prošla pored Marijinog stana i čula tišinu iza vrata, srce bi mi preskočilo od tuge.
I pitam se: Jesam li sebična što sam konačno rekla dosta? Ili smo svi mi samo ljudi koji pokušavaju preživjeti između tuđih očekivanja i vlastitih granica?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Gdje prestaje odgovornost prema drugome, a počinje briga o sebi?