Nikad nisam bila dovoljno dobra za njegovu mamu: Priča o ljubavi, neplodnosti i granicama
“Zašto nisi trudna?” Ljiljana je sjedila nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, pogledom koji je mogao probiti zid. Ivan je sjedio do mene, šutio, gledao u pod. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Znala sam da ovaj trenutak mora doći, ali nisam bila spremna. Nikada ne možeš biti spreman na ovakve stvari.
“Ljiljana…” počela sam tiho, ali ona me prekinula.
“Ne zovi me Ljiljana. Ja sam ti svekrva. I želim unuka. Svi u selu već pitaju kad ćete proširiti porodicu. Šta da im kažem? Da ste nesposobni?”
Ivan je tada prvi put podigao pogled prema meni. Oči su mu bile pune straha i srama. Znao je da je red na mene. On nije mogao. Nikad nije mogao ništa reći protiv svoje majke.
“Ivana, reci joj,” šapnuo je, gotovo nečujno.
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam htjela plakati pred njom. Nisam htjela biti slaba. “Ne možemo imati djecu,” rekla sam glasno, jasno, kao da time skidam teret sa svojih leđa.
Tišina. Samo sat na zidu koji otkucava. Ljiljana me gledala kao da sam joj upravo priznala najveću izdaju.
“Šta to znači? Ne možete? Ili ti ne možeš?”
Ivan je opet spustio pogled. Nisam ga mogla kriviti – ili možda jesam? Godinama sam ga tješila, govorila mu da nije njegova krivica što je neplodan. Ali sada, kad je trebalo biti muškarac i stati uz mene, on je izabrao šutnju.
“Ivan ima problem,” rekla sam tiho. “Liječnici su rekli da…”
“Lažeš! Moj sin je zdrav! Ti si ta koja ne može!” Ljiljana je ustala, lice joj je bilo crveno od bijesa. “Znaš li koliko sam ja žrtvovala za ovu porodicu? Znaš li koliko sam se molila za unuke? I sad mi kažeš da ih neće biti?”
Ivan je ustao i otišao u drugu sobu. Ostala sam sama s njom, osjećajući se kao uljez u vlastitom životu.
Narednih dana kuća je bila puna napetosti. Ljiljana me ignorirala, Ivan je bio odsutan, a ja sam svaku noć plakala u jastuk. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala šutjeti? Jesam li trebala lagati?
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Ljiljana je počela pričati o susjedima.
“Vidiš, Jasmina iz susjedstva već ima troje djece. A mlađa je od tebe dvije godine. Neki ljudi znaju šta znači biti žena.”
Ivan je šutio. Nisam više mogla izdržati.
“Dosta!” viknula sam. “Nisam manje žena zato što ne mogu imati djecu! I nije samo do mene! Ivan ima problem, ali vi to ne želite čuti!”
Ljiljana me pogledala s prezirom. “Ako ti ne možeš ispuniti svoju dužnost, možda bi Ivan trebao naći drugu ženu.”
Te noći spakirala sam stvari i otišla kod svoje sestre Ane u Sarajevo. Ana me zagrlila čim sam ušla na vrata.
“Znaš da nisi kriva,” šapnula mi je dok sam plakala na njenom ramenu.
Proveli smo sate razgovarajući o svemu – o Ivanu, o Ljiljani, o tome kako žene na Balkanu još uvijek nose teret tuđih očekivanja na svojim leđima. Ana mi je rekla nešto što nikad neću zaboraviti:
“Nije ljubav kad moraš žrtvovati sebe da bi zadovoljila druge. Nije ljubav kad te tjeraju da šutiš zbog tuđe slabosti.”
Nakon nekoliko dana Ivan me nazvao.
“Vrati se kući,” rekao je tiho.
“Ne mogu više živjeti između tebe i tvoje majke,” odgovorila sam.
“Ali ja te volim…”
“Ako me voliš, moraš naučiti postaviti granice. Moraš biti muškarac i zaštititi naš brak od njezinih riječi i očekivanja.”
Ivan nije znao što reći. Znao je da govorim istinu.
Prošlo je nekoliko tjedana prije nego što smo se ponovno vidjeli. Došao je kod Ane i prvi put otvoreno razgovarao sa mnom bez majčine sjene nad nama.
“Žao mi je što sam te ostavio samu u svemu ovome,” rekao je slomljenim glasom.
“Nisi me samo ostavio samu – natjerao si me da nosim tvoj teret pred tvojom majkom. To nije pošteno ni prema meni ni prema tebi.”
Dugo smo razgovarali te večeri. Prvi put sam osjetila da me čuje kao ženu, a ne kao produžetak svoje majke ili nekoga tko treba ispuniti tuđa očekivanja.
Na kraju smo odlučili dati si vremena – bez pritiska, bez Ljiljaninih komentara i bez laži.
Danas živim sama u malom stanu u Mostaru. Ivan i ja smo još uvijek u kontaktu, ali više nisam ona ista žena koja šuti i trpi zbog tuđih očekivanja.
Ponekad se pitam: Koliko nas još uvijek živi pod sjenom tuđih snova i tuđih strahova? Kada ćemo naučiti reći – dosta je?