Ponuda svekrve: Zamijeni kuću, ali pod jednim uvjetom – prenesi vlasništvo na mene
“Ako želiš da zamijenimo kuće, Jasmina, onda ćeš morati prepisati svoj stan na mene. To je jedini način da svi budemo sigurni.” Glas moje svekrve, Milene, odzvanjao mi je u ušima dok sam stajala nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka i znojnog čela. Pogledala sam kroz prozor na kišni zagrebački dan, pitajući se kako sam uopće dospjela u ovu situaciju.
Moj muž, Dario, sjedio je za stolom, šutke gledajući u šalicu kave. Znao je da me Milena pokušava pritisnuti, ali kao i uvijek, izbjegavao je sukob. “Jasmina, znaš da mama samo želi najbolje za sve nas…” promrmljao je, ne usuđujući se podići pogled.
“Najbolje za koga? Za nas ili za sebe?” odbrusila sam, osjećajući kako mi glas podrhtava. “Dario, tvoj brat Boris je završio u zatvoru jer je vjerovao u njezine ‘najbolje namjere’. Sjećaš se kad ga je nagovorila da uloži u onu propalu firmu? Sad želi i naš stan.”
Dario je šutio. Znao je da sam u pravu. Boris je uvijek bio sanjar, vođen velikim planovima i još većim obećanjima. Milena ga je podržavala dok nije sve propalo, a onda ga ostavila da se sam nosi s posljedicama. Sada, kad je Boris izašao iz zatvora i vratio se kući, Milena je odlučila “riješiti obiteljsku situaciju” – naravno, na svoj način.
“Jasmina, ne budi tvrdoglava,” nastavila je Milena preko telefona. “Tvoj stan ionako nije ništa posebno. Moj ima vrt i više prostora za djecu. Ako prepišeš vlasništvo na mene, svi ćemo biti mirni. Ja ću paziti da nitko ne ostane bez krova nad glavom.”
Osjetila sam kako mi se želudac okreće. Moj stan možda nije bio luksuzan, ali bio je moj – jedino što sam imala nakon smrti roditelja. Godinama sam štedjela radeći kao medicinska sestra u bolnici na Rebru, odricala se putovanja i novih cipela kako bih otplatila kredit. Sad bih to trebala predati nekome tko nikada nije znao cijeniti tuđu žrtvu?
Te noći nisam mogla spavati. Dario je ležao pored mene, okrenut prema zidu. “Znaš li ti što ona traži od mene?” upitala sam ga tiho.
“Znam… ali mama misli da će tako svi biti sigurni. Boji se da će Boris opet napraviti neku glupost ako mu ne damo stabilnost,” odgovorio je bezvoljno.
“A što ako ona proda stan? Što ako nas izbaci? Dario, ja ne mogu riskirati sve što imam zbog njezinih igara!”
Sljedećih dana Milena nije popuštala. Slala mi je poruke: “Razmisli o djeci!”, “Svi bi tako napravili!”, “Ne budi sebična!” Čak su i neki rođaci počeli zvati: “Jasmina, pa to je samo papir! Milena nikad ne bi naudila vlastitoj obitelji!”
Ali ja sam znala bolje. Sjećam se kad sam prvi put došla kod Darija na selo – Milena me dočekala s osmijehom, ali čim smo ostali same, rekla mi je: “Sine, kod nas se zna red. Tko ne sluša, taj brzo ode.” Tada sam to shvatila kao šalu. Danas znam da nije bila.
Jednog popodneva Boris me presreo ispred zgrade. Bio je mršaviji nego prije zatvora, ali oči su mu još uvijek bile pune onog istog žara.
“Jasmina, molim te… Ako mama dobije tvoj stan, možda će mi napokon oprostiti. Znaš da sam pogriješio, ali želim novi početak. Dario te voli – nemoj mu to uskratiti zbog papira.”
Gledala sam ga i osjećala mješavinu sažaljenja i bijesa. “Boris, ja nisam odgovorna za tvoje greške. Moj stan nije rješenje za tvoje probleme.”
Vratila sam se kući drhteći od ljutnje i tuge. Dario me dočekao s pitanjem: “Jesi li razmislila? Mama kaže da će nam pomoći oko kredita ako pristaneš.”
“Dario! Zar ti stvarno misliš da će ona stati kad dobije moj stan? Što će biti sljedeće? Da joj damo i auto? Da potpišem kredit za Borisa? Gdje je granica?”
Počeli smo se svađati svaki dan. Dario je bio rastrgan između mene i svoje majke; ja sam bila sve usamljenija u toj borbi. Prijateljice su mi govorile: “Ne popuštaj! Ako sada pristaneš, nikad neće stati.” Ali srce mi se kidalo gledajući Darija kako vene pod teretom obiteljskih očekivanja.
Jedne večeri Milena je došla osobno. Sjela je za naš stol kao kraljica na prijestolju.
“Jasmina, ovo radim za dobrobit svih nas. Ako ne pristaneš, znat ću da nisi dio naše obitelji.” Pogledala me ravno u oči.
“Možda onda nikad nisam ni bila,” odgovorila sam tiho.
Te noći Dario je otišao kod majke. Nisam znala hoće li se vratiti.
Prošlo je nekoliko tjedana u tišini. Nisam popustila – nisam mogla izdati samu sebe zbog tuđih igara i manipulacija. Dario se vratio nakon mjesec dana – umoran, slomljen.
“Oprosti,” rekao je kroz suze. “Nisam znao koliko te boli sve ovo. Mama nikad neće biti zadovoljna dok ne dobije sve što želi… Ali ja ne želim izgubiti tebe zbog njezinih uvjeta.”
Zagrlila sam ga i prvi put nakon dugo vremena osjetila olakšanje.
Danas još uvijek živimo u mom stanu. Boris traži posao daleko od Zagreba; Milena više ne zove tako često.
Ali ponekad se pitam: Jesmo li stvarno pobijedili ili smo samo odgodili novu bitku? Koliko daleko biste vi išli zbog obitelji – i gdje biste povukli crtu?