Nisam Pozvala Mamu na Svadbu: Istina Koja Boli
“Ne možeš to napraviti, Iva! Ona ti je bila kao druga majka!” otac je vikao, lice mu crveno, ruke stisnute u šake na stolu. U sobi je mirisalo na kavu i svježe ispečene kiflice, ali meni je u grlu gorjelo nešto drugo – osjećaj krivnje i bijesa. Gledala sam ga, svog oca, čovjeka koji me spasio kad me mama ostavila kod bake i otišla s novim mužem u Njemačku.
“Tata, molim te, nemoj sad. Znaš da nije bilo lako…” pokušala sam tiho, ali glas mi je zadrhtao.
“Nije bilo lako? Iva, tvoja maćeha je sve dala za tebe! Kad si imala temperaturu, ona je bdjela nad tobom. Kad si plakala zbog škole, ona ti je brisala suze. A sad joj ne možeš dati ni pozivnicu?”
Sjedila sam za kuhinjskim stolom u našem stanu u Sarajevu, gledajući kroz prozor kako kiša pere prozorska stakla. Sve što sam osjećala bilo je – umor. Umor od objašnjavanja, od opravdavanja svojih odluka.
Moja mama, Jasmina, ostavila me kad sam imala devet godina. Sjećam se tog dana kao da je jučer bio – ona i njen novi muž, Emir, pakiraju kofere, a ja stojim na vratima s plišanim medvjedom u ruci. “Iva, bit će ti bolje kod bake. Mama mora raditi…” rekla je i nestala. Otac me preuzeo nakon nekoliko mjeseci natezanja po sudovima. Tada je već bio s Anom, ženom koja je mirisala na lavandu i uvijek imala osmijeh za mene.
Ana nije bila loša. Dapače, trudila se oko mene više nego što bi itko morao. Ali nikad nisam mogla zaboraviti da nije moja mama. Kad bi mi donosila čaj u krevet ili me vodila na balet, osjećala sam se kao gost u vlastitom životu. Tata je bio sretan što ima ženu koja ga voli i dijete koje napokon ima “normalan dom”.
Godine su prolazile. Mama se javljala rijetko – poruke za rođendan ili pokoji paket iz Njemačke s čokoladama i parfemima. Ana je bila tu svaki dan. Ali ja sam uvijek čekala mamu.
Kad sam upoznala Dinu na fakultetu u Zagrebu, znala sam da je on onaj pravi. Smijali smo se istim glupostima, voljeli iste pjesme i sanjali o životu bez granica i tuđih očekivanja. Kad me zaprosio na vrhu Sljemena, srce mi je bilo puno kao nikad prije.
Planiranje svadbe bilo je stresno – tko će doći iz Bosne, tko iz Hrvatske, kako pomiriti dvije obitelji koje su jedva razgovarale godinama? Tata je inzistirao da Ana bude uz mene dok biram haljinu. Ja sam to odbila.
“Zašto?” pitao me Dino jedne večeri dok smo slagali popis gostiju.
“Ne mogu… Ne osjećam da mi je ona obitelj. Znam da zvuči grozno, ali… kad pomislim na svoj dan, želim samo ljude koji su mi krv.”
Dino me zagrlio: “Iva, to je tvoj dan. Ali znaš da ćeš povrijediti tatu?”
Znala sam. Ali nisam mogla protiv sebe.
Kad je tata saznao da Ana nije na popisu gostiju, poludio je. Zvao je moju mamu u Njemačku.
“Jasmina, dođi ovamo i objasni svojoj kćeri što znači zahvalnost!” čula sam ga kako viče kroz zatvorena vrata dnevne sobe.
Mama se pojavila nekoliko dana kasnije – umorna, s podočnjacima i rukama punim poklona koje nisam željela. Sjela je nasuprot mene u kuhinji.
“Iva, znaš da nisam bila najbolja mama… Ali Ana ti nije ništa loše napravila. Možda bi trebala razmisliti još jednom?”
Pogledala sam je ravno u oči: “Mama, ti si otišla. Ana nije moja mama. Ne mogu glumiti pred svima da mi je ona najvažnija žena u životu kad nije.”
Mama je šutjela dugo, a onda samo rekla: “Možda si previše povrijeđena da bi to vidjela sada…”
Svadba je prošla bez Ane. Tata nije plesao prvi ples sa mnom. Na slikama se smiješim, ali oči su mi tužne.
Danas sjedim sama u stanu u Zagrebu i gledam stare slike iz djetinjstva – Ana kako me drži za ruku na izletu na Plitvicama, tata koji nas grli obje. Pitam se jesam li pogriješila? Jesam li trebala biti veća od svoje povrijeđenosti?
Možda svi nosimo svoje rane i možda nije uvijek lako biti zahvalan kad srce boli. Ali što vi mislite – treba li prošlost određivati naše odluke ili trebamo dati šansu ljudima koji su nas voljeli na svoj način?