Osam godina braka: Jesam li samo sluškinja u vlastitoj kući?
“Opet nisi kupio mlijeko, Edine!” povikala sam iz kuhinje dok sam žlicom miješala supu, a djeca su se svađala oko daljinskog. On je samo slegnuo ramenima, ne podižući pogled s mobitela. “Zaboravio sam, Ajla. Zar je to sad smak svijeta?”
U tom trenutku osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Osam godina braka, dvoje djece, posao u školi, i još uvijek svaki dan počinje i završava s popisom obaveza koji nikad ne nestaje. Sve što radim, kao da je nevidljivo. Kao da sam duh u vlastitoj kući.
Sjećam se kad smo se upoznali na fakultetu u Sarajevu. Edin je bio duhovit, šarmantan, uvijek spreman pomoći. Obećavao mi je svijet na dlanu. “Ajla, ti si moje sunce,” govorio bi dok bismo šetali Vilsonovim šetalištem. Tada sam vjerovala da ćemo biti ravnopravni partneri, da ćemo zajedno graditi dom pun ljubavi i poštovanja.
Ali život nije film. Prva godina braka bila je puna kompromisa i sitnih svađa oko sitnica – tko će iznijeti smeće, tko će oprati suđe. “Ajla, ja radim cijeli dan, zar ne možeš ti to?” ponavljao bi Edin svaki put kad bih ga zamolila za pomoć. Ja sam radila pola radnog vremena kao učiteljica, ali to kao da nije bilo važno.
Kad se rodila Naida, sve se promijenilo. Noći bez sna, pelene, dojenje… Edin bi došao s posla, bacio torbu na pod i upalio televizor. “Umoran sam, pusti me malo.” Ja bih ga gledala s djetetom u naručju i suzama u očima.
Moja mama bi mi govorila: “Tako ti je to, kćeri. Muškarci su takvi. Šuti i trpi.” Ali ja nisam htjela šutjeti. Nisam htjela da mi kćer odraste misleći da je normalno biti nevidljiva.
Godine su prolazile. Došao je i Amar. Dvoje djece, još više obaveza. Edin je napredovao na poslu, često putovao u Zagreb na sastanke. Ja sam ostajala sama s djecom i kućom. Kad bi se vratio, očekivao je toplu večeru i mirnu kuću.
Jedne večeri, dok sam peglala košulje za njegov put u Split, Amar je plakao jer mu nije išlo zadaća iz matematike. Naida je tražila pomoć oko referata o Ivani Brlić-Mažuranić. Osjetila sam kako mi ponestaje zraka.
“Edine! Možeš li ti pomoći djeci?” viknula sam iz dnevne sobe.
On je izašao iz kupaonice s ručnikom oko struka: “Ajla, pa znaš da imam važan sastanak sutra! Ne mogu sad!”
U tom trenutku nešto je puklo u meni. Bacila sam peglu na dasku i sjela na pod. Djeca su me gledala zbunjeno.
“Mama, jesi li dobro?” upitala je Naida tiho.
Nisam znala što da kažem. Suze su mi klizile niz lice. Osjećala sam se kao sluškinja u vlastitoj kući.
Sljedećih dana nisam puno pričala s Edinom. On je mislio da sam ljuta zbog nečeg sitnog, ali nije pitao što me zapravo muči. Navečer bih ležala budna i razmišljala: Je li ovo život koji sam željela? Jesam li ja samo majka i domaćica? Gdje sam nestala JA?
Jednog petka nakon škole ostala sam duže na kavi s kolegicom Ivanom. Ona je razvedena već dvije godine i sama odgaja sina.
“Ajla, moraš razgovarati s njim. Ako te ne čuje sad, neće nikad,” rekla mi je odlučno.
Te večeri skupila sam hrabrost.
“Edine, moramo razgovarati,” rekla sam čim su djeca zaspala.
Sjeo je za stol, nervozno prelistavajući novine.
“Što sad nije u redu?”
“Nije u redu što sve pada na mene! Nije u redu što me uzimaš zdravo za gotovo! Nisam tvoja sluškinja!”
Pogledao me iznenađeno.
“Ajla, pa znaš da radim puno…”
“I ja radim! I ja imam pravo na odmor! Hoću da me vidiš! Hoću da me poštuješ!”
Nastala je tišina. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se snažno.
Sljedećih dana Edin se trudio pomoći oko djece i kuće, ali sve je bilo nekako nespretno i na silu. Djeca su bila zbunjena promjenama.
Moja svekrva Jasmina došla je nenajavljeno jedne subote.
“Šta ti fali? Imaš muža koji radi, djecu zdravu… Zašto praviš dramu?”
Pogledala sam je ravno u oči: “Fali mi poštovanje. Fali mi osjećaj da vrijedim više od čiste kuhinje i ispeglanih košulja.”
Otišla je uvrijeđena.
Zadnjih mjeseci pokušavam pronaći sebe izvan uloge majke i supruge. Upisala sam tečaj slikanja u kulturnom centru. Upoznala nove ljude. Počela pisati dnevnik.
Edin još uvijek ne razumije sve moje promjene. Ponekad se posvađamo zbog sitnica, ali više ne šutim.
Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi ovako – nevidljive, umorne, a ipak jake? Hoće li nas naši muževi ikada stvarno vidjeti?
A vi? Jeste li ikada imali osjećaj da ste samo gost ili sluškinja u vlastitom domu?