Kad sam predložila domu za starije: Suze mog očuha Gregora i tišina između nas
“Ne, Ana, neću u dom!” Gregor je podigao glas, ali oči su mu bile pune suza. Stajala sam nasred njegove stare kuhinje, držeći šalicu čaja koja se tresla u mojim rukama. U tom trenutku, sve što sam mjesecima potiskivala – umor, tjeskobu, grižnju savjesti – provalilo je iz mene kao bujica.
“Gregor, ne mogu više sama. Lana me treba, a ti… Ti si ovdje sam, kuća ti prokišnjava, a ja ne mogu svaki vikend dolaziti iz Zagreba. Znaš da radim i da nemam nikoga osim tebe.”
Gregor je sjeo na stolicu, pogrbljen, kao da ga je netko udario. “Ana, ti si mi sve što imam. Ne mogu među strance. Ovdje sam proveo cijeli život. Ovdje je tvoja mama… ovdje ste vi…”
Suze su mu klizile niz obraze, a meni se srce stegnulo. Sjetila sam se dana kad je mama umrla – kako smo nas dvoje ostali sami, kako me tješio dok je i sam bio slomljen. Nikad nisam upoznala svog biološkog oca; Gregor mi je bio jedini oslonac.
“Znaš li koliko puta sam noću budna?” prošaptala sam. “Lana ima sedam godina, treba me. A ti… Bojim se da ćeš pasti, da ćeš ostati bez struje ili da će ti pozliti i nitko neće znati danima. Ne mogu biti na dva mjesta odjednom.”
Gregor je šutio. Pogledao je kroz prozor prema vrtu koji je nekad bio pun cvijeća, a sada zarastao u korov. “Ana, ja ovdje umirem polako, ali barem umirem doma. U domu bih umro odmah.”
Te riječi su me zaboljele više nego što sam očekivala. Sjetila sam se kako Lana pita zašto nono ne može doći k nama u Zagreb. “Zašto nono ne živi s nama?” pitala je prošli tjedan dok smo slagale puzzle.
“Nono voli svoj dom,” odgovorila sam tada, ali istina je bila puno složenija.
Vozila sam se natrag prema Zagrebu s osjećajem da me netko cijelo vrijeme gleda kroz retrovizor. Lana je spavala na stražnjem sjedalu, a ja sam razmišljala o svemu što me čeka: posao u školi, Lana i njezine zadaće, Gregor i njegova samoća.
U školi su kolegice pričale o vikendima u shopping centrima i izletima na more. Ja sam vikende provodila perući prozore u Gregorovoj kući i popravljajući slavinu koja stalno curi.
Jedne večeri Lana je došla do mene dok sam slagala rublje.
“Mama, jesi li tužna?”
“Ne, dušo, samo sam umorna.”
“Je li nono bolestan?”
“Nije baš bolestan, ali treba pomoć.”
“Hoće li on umrijeti?”
Zastala sam. Djeca uvijek pitaju ono što odrasli ne žele izgovoriti naglas.
“Svi ćemo jednom umrijeti, ali nadam se da će nono još dugo biti s nama.”
Lana me zagrlila i šutjela.
Sljedeći vikend otišla sam opet kod Gregora. Kuća je mirisala na vlagu i starost. Donijela sam mu svježi kruh i lijekove.
“Ana, ne mogu više ni do trgovine,” priznao je tiho dok smo sjedili za stolom.
“Zato ti i predlažem dom… Tamo bi imao društvo, liječnika… Ne bi bio sam.”
“Ali ja bih bio bez tebe,” rekao je i pogledao me kao dijete koje moli za još pet minuta igre.
U tom trenutku zazvonio mi je mobitel – Lana je plakala jer joj je nestalo baterije na tabletu i nije mogla gledati crtiće.
“Vidiš? Ni njoj ni tebi nisam dovoljna!” povikala sam iznenada, glasnije nego što sam htjela.
Gregor se trgnuo. “Oprosti… Nisam htio biti teret. Ako moraš… ako moraš… idi svojim putem. Ja ću se snaći.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Nisi teret! Samo… Samo ne znam kako dalje!”
Te večeri nisam mogla zaspati. Gledala sam stare slike – mama nasmijana u vrtu, Gregor s kapom na glavi dok me vozi biciklom kroz selo. Sjetila sam se kako mi je jednom rekao: “Obitelj nije krv nego srce.” A sada mi srce puca na pola.
Pitala sam prijateljicu Mirelu za savjet.
“Ana, svi mi imamo svoje granice,” rekla mi je Mirela dok smo pile kavu u parku. “Nisi loša kći ako ga smjestiš u dom. Ali nisi ni loša majka ako ponekad kažeš ‘ne’ svojoj kćeri zbog njega. Samo… moraš odlučiti što ti je važnije sada – ili barem što možeš podnijeti bez da se raspadneš.”
Ali kako odlučiti između djeteta koje treba majku i starca koji nema nikoga osim mene?
Sljedećih tjedana pokušavala sam organizirati pomoć – susjeda Ruža donosila mu je ručak nekoliko puta tjedno, ali Ruža ima 78 godina i sama jedva hoda. Socijalna radnica iz općine rekla mi je da su kapaciteti domova puni mjesecima unaprijed.
Gregor je počeo slabiti; jednom ga je susjed našao kako sjedi na stepenicama jer nije mogao ustati.
Jednog dana Lana mi je donijela crtež – ona, ja i nono zajedno u parku.
“Mama, možemo li svi živjeti zajedno?”
Pogledala sam crtež i zaplakala.
Možda nema pravog odgovora. Možda samo biramo ono što nas manje boli.
Ponekad se pitam: Jesam li sebična ako želim svoj život natrag? Ili sam loša kći ako ga ostavim tamo gdje polako nestaje? Kako vi odlučujete između onih koje volite kad vas srce vuče na obje strane?