Moja kćerka više nije ona ista: Gdje smo pogriješili?

“Mama, ne dolazite više nenajavljeni. Dario ne voli iznenađenja.” Glas moje kćerke Lane, nekada topao i pun smijeha, sada je bio hladan, gotovo mehaničan. Stajala je na vratima svog stana u Novom Zagrebu, s rukama prekriženim na prsima, gledajući me kao stranca. Srce mi se steglo. Prije samo godinu dana, Lana bi mi skočila u zagrljaj čim bi me vidjela. Sada, kao da sam joj teret.

“Ali, dušo, donijela sam ti pitu od jabuka, onu tvoju omiljenu…” pokušala sam s osmijehom, nadajući se da će prepoznati miris djetinjstva.

“Hvala, ali Dario ne voli kad se kuća osjeti na pečeno. Možeš ostaviti tu, ali stvarno moram ići. Imam posla.”

Gledala sam je kako nestaje iza vrata, a ja sam ostala stajati na hodniku s pitom u rukama i suzama koje su mi navirale. Nije to bila ona Lana koju sam odgajala. Moja Lana je bila vesela, uvijek spremna pomoći, puna života. Otkako se udala za Darija, sve se promijenilo.

Prvi put sam ga upoznala na rođendanu kod prijateljice. Bio je šarmantan, elokventan, ali nešto u njegovom pogledu me uznemirilo. “Mama, Dario je drugačiji od svih koje sam upoznala!” govorila je Lana s oduševljenjem. “On me razumije!”

Nisam željela biti ona majka koja sumnja u svakog dečka svoje kćeri. Ali kako su mjeseci prolazili, Lana je sve rjeđe dolazila kući. Pozivi su postali kratki, poruke šture. Kad bih je pitala kako je, odgovarala bi: “Dobro sam, mama. Sve je super.” Ali njen glas nije bio uvjerljiv.

Jedne večeri, dok smo muž i ja sjedili za stolom u tišini, upitao me: “Jesi li primijetila da Lana više ne nosi onu crvenu haljinu što si joj kupila?” Sjetila sam se kako joj je ta haljina bila omiljena. “Dario kaže da mu nije prikladno da žena nosi tako nešto,” rekla mi je jednom usputno.

Počela sam primjećivati još stvari: više ne ide na kave s prijateljicama, ne objavljuje slike na Instagramu, čak ni sa mnom ne dijeli sitnice iz svakodnevnog života. Kad sam pokušala razgovarati s njom o tome, samo bi slegnula ramenima: “Mama, sve je u redu. Dario i ja imamo svoje prioritete.”

Jednog dana sam skupila hrabrost i otišla kod nje bez najave. Dario mi je otvorio vrata. “Lana spava. Umorna je od posla,” rekao je kratko i zatvorio vrata prije nego što sam stigla išta reći. Osjetila sam nemoć kakvu nikad prije nisam doživjela.

Počela sam razgovarati s njenim prijateljicama iz djetinjstva. Ena mi je rekla: “Teta Jasna, Lana se potpuno povukla. Ne javlja se nikome. Kad je sretnem u tramvaju, samo klimne glavom i produži.”

Muž je pokušavao biti racionalan: “Možda samo prolazi kroz fazu prilagodbe na brak. Možda joj treba vremena.” Ali ja sam osjećala da je nešto dublje u pitanju.

Jedne večeri Lana me nazvala. Glas joj je bio tih: “Mama, mogu li doći kod vas na par dana? Samo… trebam malo mira.” Srce mi je poskočilo od sreće i zabrinutosti istovremeno.

Došla je s malim koferom i umornim očima. Sjeli smo u kuhinju, a ona je dugo šutjela prije nego što je progovorila: “Ne znam više tko sam. Sve što radim, radim da bih Dariju ugodila. On kaže da zna što je najbolje za mene. Da su moji prijatelji loš utjecaj. Da mama previše brine i da to nije normalno za odraslu ženu… Ponekad mislim da nisam dovoljno dobra supruga ako mu se suprotstavim.” Suze su joj klizile niz lice.

Zagrlila sam je najjače što sam mogla. “Lana, ti si uvijek bila svoja. Ne smiješ izgubiti sebe zbog nikoga! Ljubav nije zatvor!”

Ostala je kod nas nekoliko dana. Smijali smo se kao nekad, gledali stare slike i pričali o svemu što smo propustile. Ali čim ju je Dario nazvao, lice joj se promijenilo – vratila se ona napetost u ramenima.

“Moram se vratiti,” rekla mi je tiho. “Ako ne dođem na vrijeme, naljutit će se.” Pokušala sam je nagovoriti da ostane još malo, ali nije htjela ni čuti.

Nakon tog posjeta sve se vratilo na staro – Lana se opet povukla, pozivi su postali rijetki. Počela sam tražiti savjete na forumima, čitati o psihološkoj manipulaciji i kontroli u vezama. Shvatila sam da nisam jedina majka koja gubi dijete zbog toksične veze.

Ponekad sanjam da Lana opet dolazi kući s osmijehom na licu i pričama iz svog života. Ali onda se probudim i shvatim da je stvarnost mnogo teža.

Zato vas pitam – što biste vi učinili na mom mjestu? Kako pomoći djetetu koje ne vidi da gubi sebe? Je li ljubav vrijedna tolikog žrtvovanja?

Možda nisam savršena majka, ali znam jedno: nikada neću prestati boriti se za svoju Lanu.