Tjedan dana kasnije, sama sam otišla kod odvjetnika: Kad djeca brinu o roditelju samo zbog nasljedstva

“Mama, moraš jesti! Ne možeš tako slabiti!” vikala je Ivana dok mi je gurala žlicu juhe pod nos. Osjećala sam slabost u rukama, a znoj mi se cijedio niz čelo. Ljeto je bilo nesnosno vruće, a ja sam imala osjećaj da mi tijelo gori iznutra. “Ivana, pusti me… samo mi daj vode,” promrmljala sam, ali ona nije odustajala. Njen muž, Dario, šutke je stajao uz prozor i tipkao po mobitelu.

Tog dana, kad su me pronašli na podu dnevnog boravka, nisam bila sigurna jesam li više zahvalna što su došli ili posramljena što sam tako nemoćna. Dario je odmah zvao hitnu, a Ivana je panično pretraživala moju torbicu tražeći zdravstvenu iskaznicu. “Gdje ti je kartica? Mama, pa moraš imati sve spremno!”

Vožnja do bolnice bila je tiha. Ivana je cijelim putem zvala poznate liječnike. “Jelena, možeš li pogledati moju mamu? Znaš da si nam zadnja nada…” čula sam kako šapuće u telefon. Dario je vozio brzo i nervozno. Kad smo stigli, smjestili su me na odjel interne medicine. Sestre su bile ljubazne, ali pogled Ivane bio je pun zabrinutosti – ili možda nečeg drugog?

Prva noć u bolnici bila je najgora. Ležala sam budna i slušala šumove aparata. Sjetila sam se svog pokojnog muža, Mirka, i kako smo zajedno gradili ovu obiteljsku kuću u predgrađu Zagreba. Sve što smo imali ostavili smo djeci – Ivani i Tomislavu. Tomislav se javio samo jednom, kratko: “Mama, javi kad budeš bolje.” On živi u Sarajevu i rijetko dolazi.

Sljedećih dana Ivana i Dario dolazili su svaki dan. Donosili su mi voće, novine, čak i moj omiljeni džemper. Ali svaki razgovor završavao bi pitanjima o kući: “Mama, jesi li platila zadnji račun za struju? Gdje ti stoji ugovor o vlasništvu?” Jedne večeri, kad su mislili da spavam, čula sam ih kako šapuću u hodniku.

“Ako joj se nešto dogodi… znaš da Tomislav neće ništa tražiti. Sve će ostati nama,” rekla je Ivana tiho.

“Moramo biti sigurni da je sve na tvoje ime. Znaš kako to ide s papirima,” odgovorio je Dario.

Osjetila sam hladnoću u prsima koja nije imala veze s bolešću. Nisam mogla vjerovati da su moji najbliži toliko zaokupljeni imovinom dok ja ležim na rubu života.

Jednog jutra došla je sestra Ana s osmijehom: “Gospođo Marija, danas vas puštamo kući!” Ivana je odmah dojurila s autom i pomogla mi da se spakiram. Kod kuće me dočekao miris svježe opranih zavjesa – Ivana je sve sredila dok sam bila odsutna.

Prvih nekoliko dana sve je bilo kao prije – Ivana mi je kuhala, Dario kosio travu. Ali ubrzo su počeli razgovori o budućnosti.

“Mama, znaš da bi bilo najbolje da prepišeš kuću na mene dok si još živa. Tako ćeš biti sigurna da će sve ostati u obitelji,” rekla mi je Ivana jednog popodneva dok smo pile kavu na terasi.

“A što s Tomislavom? On je tvoj brat,” upitala sam tiho.

“On ima svoj život tamo. Nikad nije mario za ovu kuću kao ja,” odgovorila je hladno.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli kao obitelj – o ratnim godinama kad smo zajedno dijelili posljednji komad kruha, o božićima kad smo svi sjedili za istim stolom. Je li moguće da se sve to svelo na kvadrate i papire?

Tjedan dana kasnije skupila sam snagu i otišla sama kod odvjetnika. Sjedila sam nasuprot gospodina Kovačevića i drhtavim glasom rekla: “Želim promijeniti oporuku. Želim da moja djeca dobiju jednako – ali samo ako se budu brinuli jedno za drugo nakon moje smrti.” On me pogledao iznenađeno, ali nije postavljao pitanja.

Kad sam se vratila kući, Ivana me dočekala s osmijehom: “Gdje si bila? Zabrinula sam se!”

“Morala sam nešto riješiti za sebe,” odgovorila sam kratko.

Te večeri nazvala sam Tomislava. “Sine, volim te. Znam da si daleko, ali želim da znaš da mislim na tebe.” Osjetila sam suze u očima kad mi je odgovorio: “I ja tebe, mama. Oprosti što nisam češće dolazio.”

Sutradan sam sjela s Ivanom i Darijem za stol.

“Djeco, želim da znate – ništa nije važnije od obitelji. Sve što imam ostavit ću vam pod jednim uvjetom: morate se brinuti jedno za drugo kad mene više ne bude.” Ivana me gledala zbunjeno, a Dario je šutio.

Znam da ih nisam uspjela promijeniti preko noći. Ali barem sam sebi vratila mir.

Ponekad se pitam: Je li ljubav prema roditeljima danas stvarno slabija od želje za nasljedstvom? Ili smo svi samo žrtve vremena u kojem živimo?