Izgubljeni između dva doma: Pismo koje nikad nisam poslala

“Mama, zašto uvijek moraš sve odlučivati sama?” Mirnin glas je drhtao, a oči su joj bile pune suza. Stajala je nasred dnevnog boravka, okružena kutijama i kaosom našeg novog stana u Zagrebu. “Nisi nas ni pitala što želimo!” dodala je, a njen brat Dino samo je šutke gledao kroz prozor, kao da će mu pogled na kišni grad vratiti ono što smo ostavili iza sebe.

Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Bio je to dan kada sam shvatila da sam izgubila nešto mnogo važnije od starog namještaja ili poznatih ulica Sarajeva – izgubila sam povjerenje svoje djece. Preseljenje je trebalo biti novi početak, bijeg od stalnih svađa s mužem, od nesigurnosti i straha. Ali umjesto toga, donijelo nam je šutnju za stolom, zaključana vrata soba i poruke na mobitelu koje ostaju nepročitane.

Moj muž, Adnan, i ja godinama smo se udaljavali. On je ostao u Sarajevu zbog posla, a ja sam povela djecu sa sobom, uvjerena da će im biti bolje u Zagrebu. “Bit će ti lakše, Ivana. Djeca će se naviknuti. Samo im treba vremena,” govorila mi je moja sestra Sanja dok smo pakirale stvari. Ali vrijeme nije donijelo olakšanje. Donijelo je samo još više pitanja.

“Zašto tata nije s nama?” Dino me pitao jedne večeri dok sam mu pokušavala pomoći oko matematike. Nisam znala što reći. Kako objasniti desetogodišnjaku da su roditelji ponekad preumorni za ljubav? Da su riječi koje izgovaramo u ljutnji poput čavala – možeš ih izvući, ali rupe ostaju.

Mirna je prestala pričati sa mnom. Počela je kasniti kući, družiti se s ljudima koje nisam poznavala. Jednom sam pronašla poruku na njenom mobitelu: “Mrzim Zagreb. Mrzim sve ovo.” Srce mi se slomilo. Pokušavala sam razgovarati s njom, ali svaki moj pokušaj završio bi svađom ili još dubljom šutnjom.

“Ne razumiješ ti mene! Ti si uvijek bila na svojem filmu!” viknula je jednom dok sam joj pokušavala objasniti zašto sam morala otići od Adnana. “Možda bi bilo bolje da si nas ostavila s njim!”

Te riječi odzvanjale su mi u glavi danima. Počela sam preispitivati svaku svoju odluku. Jesam li bila sebična? Jesam li mislila samo na sebe kad sam odlučila otići? Je li moj strah od samoće bio jači od njihove potrebe za ocem?

Pokušavala sam ih uključiti u svakodnevne stvari – zajedničke večere, izlete na Jarun, kino vikendom – ali svaki put bi netko od njih pronašao izgovor da ne dođe. S vremenom su i ti pokušaji postali rijetki. Počela sam se povlačiti u sebe, pisati pisma koja nikada nisam poslala.

Draga Mirna,
Znam da me mrziš. Znam da misliš kako ne razumijem ništa o tebi i tvom životu. Ali vjeruj mi, svaki dan mislim na to kako sam mogla drugačije. Svaki dan se pitam gdje sam pogriješila i kako da popravim ono što sam slomila.

Dragi Dino,
Znam da ti nedostaje tata. Znam da ti nedostaje Sarajevo, tvoji prijatelji, tvoj stari život. I meni nedostaje sve to. Ali najviše mi nedostaješ ti – onaj veseli dječak koji me grlio svako jutro prije škole.

Adnan je dolazio vikendima, ali svaki njegov dolazak bio je poput podsjetnika na sve što više nismo imali. Svađe su se nastavile i pred djecom, iako sam se trudila da ih poštedim toga. Jednom me Mirna pogledala s tolikim prezirom da sam poželjela nestati.

“Zašto jednostavno ne možete biti normalni kao svi drugi roditelji?”

Nisam imala odgovor. Nisam znala kako biti normalna kad mi se život raspadao pod nogama.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe s Adnanom preko telefona, sjela sam na balkon i zaplakala kao dijete. U tom trenutku Dino je izašao iz svoje sobe i tiho sjeo kraj mene.

“Mama… hoće li ovo ikad biti bolje?”

Nisam znala što reći pa sam ga samo zagrlila. Taj zagrljaj bio je prvi korak prema nečemu što bih voljela nazvati pomirenjem.

Počela sam tražiti pomoć – razgovarala sam s psihologom, čitala forume na internetu gdje su ljudi dijelili slične priče. Pisala sam pisma koja nikada nisam imala hrabrosti dati svojoj djeci. Počela sam slušati više nego govoriti.

Jednog dana Mirna mi je ostavila poruku na stolu: “Ne znam mogu li ti oprostiti, ali želim pokušati.”

Taj mali znak nade bio je dovoljan da nastavim pokušavati.

Danas još uvijek nismo obitelj kakva smo bili prije svega ovoga. Ali učimo ponovno razgovarati, učimo opraštati – sebi i jedni drugima.

Ponekad se pitam: Jesmo li mogli izbjeći sve ovo? Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje kad jednom pukne? Ili su neki mostovi zauvijek izgubljeni?

Što vi mislite? Može li se ljubav vratiti kad jednom nestane ili ostaju samo uspomene na ono što smo imali?