Suze između zidova: ‘Ne mogu više živjeti u ovom neredu. Rekla si da vodim ovu kuću!’
“Ne mogu više, Amra! Ne mogu!” majčin glas parao je tišinu dnevne sobe, dok su joj ruke drhtale iznad stola prepunog neispeglanih stolnjaka i neplaćenih računa. Stajala sam nasred sobe, s ključevima u ruci, spremna izaći iz stana u kojem sam provela cijeli život, ali noge su mi bile teške kao olovo.
“Majko, molim te, smiri se. Nije sve na meni. Ti si rekla da vodim ovu kuću, ali ne mogu sve sama!” glas mi je pucao, a oči su me boljele od suza koje sam pokušavala zadržati.
“Ti? Ti ne možeš ni skuhati supu bez da pitaš mene gdje stoji vegeta! Sve sam ti dala, Amra! Najbolje škole, najbolju odjeću, sve! A ti? Ti si nezahvalna!”
Sjećam se djetinjstva u sarajevskom naselju Grbavica. Otac je bio strogi profesor matematike, a majka medicinska sestra koja je uvijek imala spreman savjet za svaku moju boljku. Imala sam sve – bicikl iz Njemačke, knjige iz Zagreba, ljetovanja na Jadranu. Moje prijateljice su mi zavidjele. Samo je Lejla jednom rekla: “Ne bih ja mijenjala s tobom. Tvoji roditelji sve odlučuju umjesto tebe. Mora da je teško kad nemaš pravo na svoj izbor.” Tada nisam razumjela što želi reći.
Godine su prolazile, a ja sam naučila šutjeti. Kad bih htjela obući crvenu haljinu za školsku priredbu, majka bi rekla: “Plava ti bolje stoji, Amra.” Kad sam poželjela upisati Akademiju likovnih umjetnosti, otac je samo odmahnuo rukom: “Od toga se ne živi. Upisat ćeš ekonomiju.” I upisala sam.
Sada imam 27 godina i još uvijek živim s njima. Svaki dan ista rutina: posao u banci, povratak kući, ručak koji je majka već pripremila, a onda beskrajne rasprave oko toga zašto nisam bolje posložila tanjure ili zašto nisam nazvala tetku iz Mostara.
“Amra, nisi ni usisala danas! Kako misliš jednog dana imati svoju porodicu kad ne znaš ni ovaj stan održavati?”
“Majko, radim do šest! Nisam stigla…”
“Uvijek imaš izgovor! Kad sam ja bila tvojih godina, već sam imala tebe i radila dvije smjene!”
Ponekad pomislim da nikada neću biti dovoljno dobra za nju. Da će uvijek pronaći nešto što nisam napravila kako treba. Otac šuti, povremeno podigne obrve iza novina i pusti da se svađa odvija bez njegovog uplitanja.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko toga što nisam ispeglala zavjese na vrijeme, sjela sam na balkon i zapalila cigaretu koju sam skrivala od njih godinama. Gledala sam svjetla grada i pitala se: “Je li ovo život koji želim? Jesam li ja stvarno nezahvalna ili samo želim malo mira?”
Lejla me često zove na kafu. Ona živi sama u malom stanu na Marijin Dvoru. Nema puno novca, ali ima svoj mir. “Amra, znaš li ti koliko si zapravo jaka što još uvijek izdržavaš sve to? Ja bih poludjela!”
Ali ja nisam jaka. Ja sam samo navikla trpjeti.
Jednog dana došla sam kući ranije s posla i zatekla majku kako sjedi sama za stolom i plače. Nisam znala što reći. Sjela sam pored nje i tiho upitala: “Što nije u redu?”
“Ne znam više kako s tobom, Amra. Sve što radim, radim za tebe. A ti… kao da me ne vidiš više. Kao da jedva čekaš otići od mene.”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Mama… Ja te volim. Ali guši me ovo stalno dokazivanje. Nikad nije dovoljno dobro…”
Pogledala me kroz suze: “Možda sam pogriješila… Možda sam previše tražila od tebe… Ali bojim se da ćeš otići i zaboraviti me.”
Te riječi su me pogodile jače nego sve kritike do tada. Shvatila sam da iza njezine strogoće stoji strah – strah od samoće, od toga da će ostati sama kad ja napokon skupim hrabrosti otići.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošle zajedno – o svim sitnim ljubavima koje su se krile iza njezinih zahtjeva i mojih pokušaja da budem savršena kćerka.
Sljedećeg jutra skupila sam hrabrost i rekla: “Mama, moramo razgovarati. Ne želim više ovako živjeti – ni ti ni ja nismo sretne. Možda je vrijeme da pokušamo drugačije… Možda je vrijeme da pustimo jedna drugu malo više.”
Nije ništa rekla, ali prvi put nakon dugo vremena zagrlila me čvrsto.
I evo me sada – sjedim na istom tom balkonu i pitam se: Je li moguće pronaći ravnotežu između ljubavi i slobode? Jesam li stvarno nezahvalna ako želim svoj život ili je to samo prvi korak prema tome da napokon budem svoja?