Kad ti sin okrene leđa: Priča jedne majke iz Osijeka
“Dario, zar stvarno misliš da je ovo pametno?” moj glas je drhtao dok sam ga gledala kako pakira torbu. U njegovim očima nije bilo ni trunke sumnje, samo tvrdoglava odlučnost koju sam prepoznavala još od njegovih dječačkih dana. “Mama, molim te, ne počinji opet. Ovo je moj život.”
Stajala sam na pragu njegove sobe, stežući rub kućne haljine. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Sjećanja su navirala – ona noć kad je uplakan došao kući, slomljen nakon što ga je Ivana ostavila zbog drugog muškarca. Godinama sam skupljala njegove komadiće, tješila ga, kuhala mu omiljenu juhu od rajčice i uvjeravala ga da će pronaći nekoga tko ga zaslužuje.
Ali sada, nakon svega, on joj se vraća. Ivani. Ženi koja mu je slomila srce i ponizila ga pred cijelom obitelji. “Dario, sjećaš li se kako si izgledao kad si zadnji put došao iz njenog stana? Jesi li zaboravio kako si mjesecima odbijao razgovarati s bilo kim?”
On je samo slegnuo ramenima. “Ljudi se mijenjaju, mama. I ja sam se promijenio.”
Nisam znala što reći. U meni se miješala ljutnja, tuga i nemoć. Gledala sam ga kako stavlja košulju koju sam mu kupila za prošli rođendan. U toj košulji je prvi put izašao s Ivanom na večeru. Sve mi se činilo kao začarani krug iz kojeg nema izlaza.
Moj muž Zoran sjedio je u dnevnoj sobi, zureći u televizor bez zvuka. “Pusti ga, Ljiljana,” rekao je tiho kad sam prošla pored njega. “Neka živi svoj život.”
Ali kako pustiti? Kako gledati vlastito dijete kako ide prema ponoru? Znam da nije dijete, ima 35 godina, ali za mene će uvijek biti onaj dječak koji me zvao usred noći jer ga je boljela glava.
Tjedni su prolazili u tišini. Dario se preselio kod Ivane, a ja sam ostala sama s pitanjima. Povremeno bi poslao poruku: “Sve ok.” Ništa više. Nema poziva na ručak nedjeljom, nema zajedničkih šetnji po Dravi. Moje srce je krvarilo.
Jednog dana srela sam Ivanu na tržnici. Izgledala je umorno, ali zadovoljno. “Ljiljana, drago mi je da vas vidim,” rekla je s osmijehom koji mi se činio lažnim.
“Jesi li sigurna da znaš što radiš?” upitala sam je bez uvijanja.
Pogledala me ravno u oči. “Dario i ja smo odrasli ljudi. Svi griješimo.”
Nisam joj vjerovala. Možda zato što nisam mogla oprostiti ni njoj ni sebi što nisam uspjela zaštititi sina.
Zoran je sve više šutio. Navečer bi sjedio na balkonu i pušio cigaretu za cigaretom. “Možda smo previše očekivali,” rekao mi je jednom. “Možda smo ga gušili.”
Počela sam preispitivati svaki svoj postupak: jesam li bila previše zaštitnička? Jesam li mu usadila nesigurnost? Ili sam možda bila ta koja ga je gurnula natrag Ivani jer nisam znala pustiti?
Jedne subote zazvonilo je na vratima. Otvorila sam i ugledala Darija – blijedog, ali nasmijanog.
“Mama, mogu li ući?”
Srce mi je poskočilo od sreće i straha.
Sjeli smo za stol. “Ivana i ja pokušavamo ispočetka,” rekao je tiho. “Znam da ti nije lako to prihvatiti.”
“Bojim se za tebe,” priznala sam kroz suze.
“Znam,” odgovorio je i uhvatio me za ruku. “Ali ovo moram proći sam.”
Tada sam shvatila – koliko god ga voljela, ne mogu živjeti njegov život umjesto njega.
Danas sjedim sama u stanu, gledam stare fotografije i pitam se: Je li majčina ljubav ponekad teret? Imamo li pravo odlučivati umjesto svoje djece ili ih moramo pustiti da sami nauče na svojim greškama?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje pustiti ili boriti se do kraja?