Dvije godine tišine: Moja kćerka me više ne želi vidjeti

“Zašto mi se više ne javljaš, Lejla?” prošapćem sebi dok gledam u ekran mobitela. Već dvadeset i četiri mjeseca broj na ekranu ostaje isti, bez novih poruka, bez propuštenih poziva. Samo tišina. U toj tišini čujem vlastito srce kako lupa, svaki dan sve slabije, kao da i ono gubi nadu.

Moj stan u Sarajevu je tih, previše tih otkad je Lejla otišla. Nekad sam mislila da će mi mir biti dragocjen kad ostanem sama, ali sada shvaćam da je tišina najgori neprijatelj. Svaki zvuk s hodnika, svaka dječja vika iz parka ispod prozora podsjeti me na dane kad je Lejla bila mala, kad smo zajedno pekle kolače i smijale se do suza.

Jednog popodneva, dok sam kuhala kafu za sebe i svoju susjedu Mariju, ona me upita: “Jesi li čula išta od Lejle?” Pogledala sam je i osjetila kako mi grlo steže. “Nisam, Marija. Dvije godine ništa. Kao da sam umrla za nju.”

Marija je šutjela, znala je da nema riječi koje bi mogle olakšati moju bol. Sjedile smo tako, svaka sa svojim mislima, dok je miris kafe ispunjavao stan. “Možda joj treba vremena,” rekla je napokon tiho. “Možda će se javiti kad bude spremna.”

Ali ja znam da vrijeme ne liječi sve rane. Neke ih samo produbljuje.

Sve je počelo one zime kad je Lejla odlučila otići u Zagreb na studij. Bila sam ponosna, ali i uplašena. “Mama, moram probati nešto novo, ne mogu cijeli život ostati ovdje,” rekla mi je tada. Nisam joj zamjerila. Svaka ptica mora jednom napustiti gnijezdo.

Ali onda su došle svađe. Prvo sitnice – nije joj odgovaralo što joj stalno šaljem poruke, što pitam s kim izlazi, što brinem previše. “Mama, gušiš me!” vikala bi kroz telefon. “Daj mi malo prostora!”

Nisam znala kako biti majka odrasloj ženi. Uvijek sam bila tu za nju – kad joj je bilo loše u školi, kad ju je prvi put ostavio dečko, kad nije mogla spavati zbog ispita. Nisam znala kako prestati biti zaštitnica.

Sjećam se zadnjeg razgovora kao da je bio jučer. Došla je kući za Bajram, ali atmosfera je bila napeta od samog početka. “Lejla, jesi li dobro? Izgledaš umorno,” pitala sam je dok smo sjedile za stolom.

“Mama, molim te, prestani! Sve ti smeta – kako se oblačim, s kim se družim, što jedem… Dosta više!”

“Samo brinem za tebe…”

“Ne trebaš brinuti! Nisi ti uvijek u pravu! Nikad me ne slušaš!”

Nakon toga je otišla iz stana i nije se više vratila. Poslala mi je poruku: “Ne želim više ovako. Treba mi mir od svega. Molim te, nemoj me zvati.” I to je bilo to.

Prvih mjeseci sam pokušavala – slala poruke za rođendan, za praznike, čak i obične slike cvijeća iz bašte koje je voljela kao dijete. Niti jednom nije odgovorila.

Ponekad mislim da sam previše tražila od nje. Da sam bila previše stroga ili previše prisutna u njenom životu. Možda sam trebala pustiti da sama pada i ustaje. Ali kako majka može gledati svoje dijete kako luta bez da pokuša pomoći?

Susjedi su počeli šaptati iza leđa: “Jadna Elvira, kćerka joj se ne javlja… Mora da nešto nije u redu s njom.” Svaki put kad ih čujem kako pričaju o meni na pijaci ili u liftu, osjećam sram i tugu.

Jedne večeri nazvala me sestra Azra iz Mostara: “Elvira, moraš pustiti dijete. Ako joj stalno šalješ poruke, samo ćeš je još više udaljiti.” Ali kako da pustim? Kako da zaboravim na dijete koje sam nosila devet mjeseci pod srcem?

Najteže su noći. Kad legnem u krevet i gledam u strop, pitam se gdje je sada Lejla. Je li sretna? Ima li nekoga tko je voli? Je li zdrava? Svaka majka zna tu bol – bol neznanja.

Ponekad sanjam da dolazi kući, smije se i grli me kao nekad. Probudi me vlastiti plač.

Prošlog proljeća srela sam njenu prijateljicu Ivanu na tramvajskoj stanici. “Vidjela sam Lejlu u Zagrebu,” rekla mi je. “Radi u jednoj firmi, dobro izgleda… Ali još uvijek ne priča o vama.” Zahvalila sam joj i otišla kući s još težim srcem.

Pokušavam pronaći smisao u svemu ovome. Možda sam pogriješila što nisam znala pustiti na vrijeme. Možda sam trebala biti više prijateljica nego majka. Ali zar nije majčinska ljubav uvijek malo previše?

Dani prolaze sporo. Svaki put kad zazvoni telefon ili stigne poruka na Viberu, srce mi preskoči od nade – možda je to ona! Ali uvijek bude netko drugi: reklama iz banke ili susjeda koja pita imam li šećera.

Marija mi često donese kolače i sjedne sa mnom na balkon. “Elvira, nisi ti jedina kojoj se ovo dogodilo,” kaže mi nježno. “Moj sin Ivan već pet godina živi u Njemačkoj i rijetko se javi. Djeca danas drugačije gledaju na svijet…”

Znam da ima istine u tome, ali meni to ne olakšava bol.

Ponekad razmišljam da joj napišem pismo – pravo pismo na papiru, kao nekad kad smo bile daleko jedna od druge zbog rata. Možda bi tada osjetila moju iskrenost bolje nego kroz hladni ekran mobitela.

Ali onda opet stanem pred vrata njene sobe – još uvijek stoji onako kako ju je ostavila – i ne mogu skupiti snage ni da napišem jedno slovo.

Možda će jednog dana pročitati ovu moju priču ili čuti od nekoga koliko mi nedostaje i koliko bih dala da opet sjedimo zajedno uz kafu i pričamo o sitnicama.

Do tada ostajem ovdje – čekam i nadam se.

Možda vi znate odgovor: Kako pustiti dijete koje voliš više od života? Kako oprostiti sebi što nisi bila savršena majka?