Kad je svekrva došla, prepoznala sam samo njezin bijes: priča o granicama, oprostu i boli
“Jasmina, jesi li ti stvarno mislila da ćeš ovako odgojiti mog sina?” njezin glas parao je tišinu kuhinje dok sam rezala luk za ručak. Ruke su mi drhtale, ali nisam joj htjela pokazati slabost. Ankica je stajala naslonjena na dovratak, s onim svojim poznatim prezirom u očima. Nije prošlo ni deset minuta otkako je stigla iz Mostara, a već je uspjela unijeti nemir u cijelu kuću.
Moj muž, Dario, bio je na poslu. Djeca su bila u školi. Ostale smo same, kao dva protivnika na šahovskoj ploči. “Ankice, molim te, ne počinji opet,” pokušala sam mirno, ali ona se samo nasmijala.
“Ti meni nećeš govoriti što ću ja govoriti! Ja sam ovdje majka! Da nije mene, ne bi ti imala ni muža ni ovu kuću!”
Zastala sam. U meni se miješala ljutnja i tuga. Godinama sam pokušavala izgraditi mostove s njom, ali svaki put bi ih ona srušila jednim udarcem svog jezika. Sjećam se kad sam prvi put došla kod nje u stan u Sarajevu – pogledala me od glave do pete i rekla: “Nadam se da znaš kuhati grah kako treba. Moj Dario voli samo domaće.”
Prošlo je deset godina od tada, ali ništa se nije promijenilo. Osim što je sada starija, krhkija, ali njezina narav – ista. Možda čak i gora. U zadnje vrijeme često zaboravlja stvari, ponekad ne zna gdje je ostavila naočale ili ključeve, ali kad treba pronaći moju grešku – tu je uvijek brza.
“Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za ovu obitelj?” nastavila je dok sam pokušavala ignorirati njezine riječi. “Dario nikad ne bi bio to što jest da nije bilo mene! A ti… ti si ga samo povukla dolje!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njom. Sjetila sam se razgovora sa svojom prijateljicom Lejlom iz Tuzle: “Jasmina, moraš postaviti granice. Nisi ti krpa!” Ali kako postaviti granice kad ti muž stalno govori: “Ma pusti mamu, ona je takva. Proći će je.”
Nije prošlo. Nikad nije prošlo.
Te večeri, kad se Dario vratio kući, Ankica ga je dočekala s osmijehom koji nisam vidjela cijeli dan. “Sine moj! Kako si? Jesi li gladan?”
On joj je poljubio ruku i pogledao me preko ramena. “Jasmina, jesi li napravila ono što sam te molio?”
“Jesam,” odgovorila sam tiho.
Ankica je sjela za stol i počela pričati o svojim problemima sa susjedima u Mostaru, o tome kako joj nitko ne pomaže i kako su svi nezahvalni. Dario ju je slušao s poluzainteresiranim izrazom lica, ali ja sam znala da će kasnije meni prigovoriti što nisam bila dovoljno ljubazna prema njegovoj majci.
Noćima nisam spavala. U glavi su mi odzvanjale njezine riječi: “Ti si kriva što Dario više ne dolazi k meni svaki vikend! Ti si ga odvojila od mene!” Nisam imala snage više se boriti. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li stvarno loša supruga? Loša snaha? Loša majka?
Jednog jutra, dok sam spremala doručak, Ankica je ušla u kuhinju i sjela za stol bez riječi. Gledala me dugo, a onda tiho rekla: “Znaš li ti kako je biti sam? Kako je kad ti sin ode i zaboravi te?”
Pogledala sam je prvi put bez ljutnje. Vidjela sam staricu koja se boji samoće više nego išta na svijetu. Možda su njezine riječi bile oštre jer nije znala drugačije tražiti ljubav.
“Ankice…” započela sam, ali ona me prekinula.
“Ne trebaš mi ništa govoriti. Samo… nemoj ga odvesti predaleko od mene. To mi je sve što imam.”
Te riječi su me pogodile dublje nego sve uvrede prije toga.
Kasnije tog dana, dok smo zajedno pile kavu na balkonu, pokušala sam joj ispričati kako se osjećam – koliko mi je teško kad me stalno kritizira, koliko bih voljela da budemo prijateljice ili barem saveznice.
“Jasmina,” rekla je tiho, “ja nisam znala drugačije. Moja svekrva je bila gora od mene. Mislila sam da tako treba biti.”
U tom trenutku shvatila sam da lanac boli traje generacijama. Da možda nije stvar samo u njoj ili meni – nego u svima nama koji ne znamo bolje.
Kad je odlazila natrag za Mostar, zagrlila me nespretno i šapnula: “Pazi na njega… i na sebe.”
Ostala sam stajati na vratima dugo nakon što je otišla. U meni su se miješali olakšanje i tuga.
Pitam se: možemo li ikada prekinuti taj lanac? Možemo li naučiti voljeti bez uvjeta i prestati prenositi svoje strahove na one koje najviše volimo?