Majčina sjena: Luksuz s druge strane zida
“Opet jedeš paštetu? Zar ti Edin još nije našao bolji posao?” Majčin glas para tišinu kuhinje, dok pokušavam nahraniti Leona, našeg četverogodišnjaka. Pogledam u mobitel, njezina slika treperi na ekranu. Zamišljam je u njezinom stanu na zagrebačkom Jarunu, s pogledom na jezero, dok joj na stolu sjaji nova vaza iz Italije.
“Mama, molim te…” pokušavam ostati smirena, ali riječi mi zapnu u grlu. “Edin radi koliko može. Znaš da je teško naći nešto bolje.”
“Teško? Teško je bilo meni kad sam sama odgajala tebe i tvog brata! Nisam se žalila, nisam jela paštetu svaki dan!” odgovara ona, a ja osjećam kako mi obrazi gore od srama i bijesa.
Edin ulazi u kuhinju, umoran, ali s blagim osmijehom. “Je li sve u redu?” pita tiho, pogledavajući Leona koji se igra s komadićima kruha. Samo kimnem glavom, ne želim da čuje još jednu majčinu tiradu.
Majka ne odustaje. “Znaš li ti koliko sam ja radila? I još sam imala vremena za tečajeve engleskog i jogu! A ti? Samo sjediš doma i čekaš da ti muž donese kruh.”
Zatvaram oči. Da znaš, mama, koliko puta noću ne spavam jer Leon ima napadaje panike. Koliko puta Edin i ja brojimo kune do zadnje, pitajući se hoćemo li imati za lijekove ili pelene. Da znaš kako boli kad te vlastita majka gleda kao promašaj.
Nakon razgovora sjedim na podu kupaonice i plačem. Edin dolazi, sjeda pokraj mene i šuti. Zna da su riječi suvišne. Samo me primi za ruku.
Sjećam se dana kad sam prvi put dovela Edina kući. Mama ga je odmjerila od glave do pete. “Iz Zenice? Aha… I što radiš?” pitala ga je hladno. On je tada radio kao konobar u malom kafiću na Trešnjevci. Nije imao puno, ali imao je srce. To joj nikad nije bilo dovoljno.
Kad se Leon rodio, mama je došla u bolnicu s velikim buketom ruža i kutijom belgijskih čokolada. “Bit će to sve dobro, samo trebaš biti jaka,” rekla je tada. Ali kad su nam liječnici rekli dijagnozu, njezino lice se promijenilo. “Znaš li ti što to znači? Cijeli život ćeš ga morati paziti! Kako ćeš to uspjeti s Edinom? On nije sposoban ni za sebe!”
Od tada su njezine riječi postale oštrije, a posjete rjeđe. S druge strane zida njezinog luksuza, mi smo živjeli skromno – ali zajedno.
Jednog dana, dok sam Leona vodila na terapiju u Klaićevu, srela sam staru prijateljicu iz srednje škole, Mirelu. “Kako si?” pitala me iskreno. Nisam znala što reći – nisam htjela lagati ni jadikovati.
“Borimo se,” priznala sam napokon. “Ali Leon je naše sunce. I Edin… ne znam što bih bez njega.”
Mirela me zagrlila. “Znaš, moja mama stalno prigovara jer nisam udana. Nikad nije zadovoljna. Možda su naše mame jednostavno takve…”
Te večeri Edin i ja sjedili smo na balkonu s pogledom na tramvajsku prugu. Leon je spavao nakon napornog dana.
“Znaš,” rekao je Edin tiho, “nije me briga što tvoja mama misli o meni. Znam da nisam bogat, ali volim vas najviše na svijetu. I borit ću se za vas dokle god mogu.”
Pogledala sam ga kroz suze i shvatila – možda nemamo puno novca, ali imamo nešto što se ne može kupiti: ljubav i zajedništvo.
Ali majka ne prestaje zvati. Svaki tjedan ista pitanja: “Jeste li platili režije? Ima li kruha? Je li Leon opet bolestan? Kad će Edin napokon pronaći pravi posao?”
Ponekad poželim vikati na nju: “Zašto ne vidiš koliko se trudimo? Zašto ti je važnije što imamo nego kakvi smo ljudi?”
Jednog dana odlučujem otići do nje s Leonom. Ulazimo u njezin stan – mramorne pločice, miris svježe kave, televizor veći od Leonova kreveta.
“Mama,” kažem odlučno, “došla sam ti reći nešto važno. Prestani nas uspoređivati s drugima. Prestani vrijeđati Edina. On je moj izbor i otac tvog unuka. Ako ne možeš biti podrška, bolje da nas neko vrijeme ne zoveš.”
Gleda me šokirano, prvi put bez riječi.
Leon joj prilazi i pruža crtež – nas troje drže se za ruke ispod velikog sunca.
Majka uzima crtež drhtavim rukama i pogleda me suznih očiju.
“Možda sam bila prestroga… Ali samo želim najbolje za tebe,” šapne.
“Najbolje za mene je da budem s onima koje volim,” odgovaram mirno.
Vraćamo se kući lakši nego ikad prije.
Ponekad se pitam: Je li moguće da roditelji nikad ne shvate koliko njihove riječi bole? Ili možda tek kad izgube priliku da budu dio našeg života? Što vi mislite – može li ljubav pobijediti predrasude i očekivanja naših roditelja?