Oporuka koja mi je slomila srce: Sve je ostavio njoj, a ja sam ostala praznih ruku

“Ne mogu vjerovati da je sve nestalo u jednom trenu. Da sam ja ta koja sjedi na rubu kreveta, držeći papir koji mi je promijenio život. Oporuka. Riječ koja mi je do jučer zvučala kao nešto što se događa drugima, u filmovima ili tuđim pričama. A sada je to moj život.

“Jelena, molim te, pročitaj još jednom. Mora da si nešto krivo shvatila,” šapće mi sestra Ivana, dok joj ruke drhte. Ali slova su jasna, crna na bijelom: ‘Sav moj udio u firmi i novac na računu ostavljam Marini Kovačević.’

Marina Kovačević? Nikad čula za tu ženu. Moj muž, Ivan, bio je sve što sam imala. Zajedno smo prošli rat, izbjeglištvo, povratak u razrušeni stan u Mostaru, pa onda novi početak u Zagrebu. On je bio taj koji me tješio kad sam izgubila roditelje, onaj koji je radio dan i noć da pokrene malu firmu za restauraciju starih auta. Ja sam radila kao socijalna radnica, pomagajući drugima dok sam vjerovala da moj život ima smisla.

“Možda je greška… Možda je to neka stara prijateljica?” pokušava me utješiti Ivana, ali ja znam – Ivan nije imao tajni. Ili sam barem tako mislila.

Sjećam se našeg prvog susreta nakon rata. On s osmijehom, ja s ranom na srcu. “Bit će sve dobro, Jelo,” govorio bi mi dok smo sjedili na klupi ispred zgrade. “Samo da izdržimo još malo.” I izdržali smo. Zajedno.

Ali sada… Sada sam sama. Ispred mene stoji odvjetnik s ozbiljnim licem. “Gospođo Jelena, razumijem vašu bol, ali oporuka je pravno valjana. Gospodin Ivan je sve uredno potpisao i ovjerio prije tri mjeseca.”

Tri mjeseca? Tad smo slavili godišnjicu braka! Poklonio mi je narukvicu s ugraviranim datumom našeg vjenčanja i rekao: “Ti si moje sve.” Kako možeš reći nekome da je tvoje sve, a onda mu ne ostaviti ništa?

Noći su najgore. Ležim budna i vrtim filmove u glavi. Je li me varao? Je li imao dijete s tom ženom? Je li ikad volio mene ili sam bila samo kulisa za njegov pravi život?

Jednog jutra skupim hrabrost i nazovem broj koji mi je odvjetnik dao. “Halo?” javlja se ženski glas, umoran i pomalo grub.

“Oprostite… Ovdje Jelena Petrović. Zovem zbog oporuke Ivana Petrovića…”

Tišina s druge strane traje predugo. Onda šapat: “Znala sam da ćete nazvati.”

“Tko ste vi? Kako poznajete mog muža?”

“Nisam vam ništa uzela, gospođo Jelena. Ivan mi je pomogao kad sam bila na dnu. Moj sin Marko ima cerebralnu paralizu. Ivan nam je bio jedina podrška. Nikad nismo bili zajedno, ako to mislite… Samo… Pomogao nam je kad nitko drugi nije htio. Rekao je da će Marku osigurati budućnost ako se njemu nešto dogodi.”

Sjedim u tišini, osjećam kako mi srce puca još jednom – ovaj put od srama i tuge.

Nisam znala ništa o toj ženi ni o njenom djetetu. Nisam znala ni koliko je Ivan bio dobar čovjek drugima dok sam ja bila zaokupljena svojim problemima.

Ali opet… Zašto mi nije rekao? Zašto me isključio iz te odluke?

“Jelena, nisi ti kriva,” kaže mi Ivana dok pijemo kavu na balkonu. “Mogao ti je reći. Mogli ste zajedno pomoći toj ženi i njenom sinu. Ali ovo… Ovo boli jer si ostala bez svega – i bez njega i bez odgovora.”

Dani prolaze u magli. Ljudi dolaze na sprovod, donose cvijeće i prazne riječi utjehe. Svi govore kako je Ivan bio dobar čovjek, kako će ga pamtiti po osmijehu i spremnosti da pomogne svakome.

A ja? Ja ga pamtim po tišini koja je ostala između nas.

Jedne večeri odlučim otići do Marine Kovačević. Živi u malom stanu na periferiji grada, s pogledom na tramvajsku prugu.

“Uđite,” kaže tiho kad otvorim vrata.

Marko sjedi u kolicima, gleda me velikim smeđim očima.

“Hvala vam što ste došli,” šapće Marina.

“Nisam došla zbog novca,” kažem joj iskreno. “Došla sam jer želim razumjeti svog muža.”

Priča mi o danima kad joj je Ivan donosio lijekove za Marka, kad joj je popravljao prozore i nosio drva za zimu. Nikad nije tražio ništa zauzvrat.

“Zadnji put kad smo se vidjeli, rekao mi je: ‘Ako mi se nešto dogodi, pobrini se da Jelena zna da sam vas volio kao ljude.'”

Vraćam se kući praznih ruku, ali s nekom novom boli – boli što nisam znala dovoljno o čovjeku kojeg sam voljela cijeli život.

Danas sjedim sama u našem stanu i gledam stare slike. Pitam se: Što vrijedi ljubav ako ne poznaješ cijelu istinu? Je li moguće oprostiti nekome tko ti je lagao iz dobrote?

Možda vi znate odgovor bolje od mene… Da ste na mom mjestu – biste li oprostili?