Nepravda pod istim krovom: Priča o sestrinskoj ljubavi i izdaji
“Zar je moguće da sam ti toliko manje važna?” izletjelo mi je iz usta prije nego što sam uspjela zaustaviti riječi. Mama je stajala nasuprot mene, ruke prekrižene, lice joj je bilo napeto kao da pokušava zadržati suze. Lejla je sjedila na kauču, glavu pognutu, prstima nervozno vrtjela pramen kose. U zraku je visio miris kave i svježe ispečenih kiflica, ali atmosfera je bila teška, gotovo neizdrživa.
“Nije to tako, Hana… Znaš da vas obje volim jednako,” promrmljala je mama, ali nisam joj povjerovala. U meni se skupljala gorčina koju nisam znala više sakriti. Lejla je dobila novac za stan, a ja – ništa. Godinama sam šutjela, opravdavala mamine odluke, tješila samu sebe da će i meni doći red. Ali sada, kad sam vidjela ugovor o kupovini stana na Lejlino ime i mamin potpis na banci, više nisam mogla ignorirati osjećaj izdaje.
Odrasle smo u Sarajevu, u velikom stanu u Grbavici. Tata je rano umro, ostavivši mamu samu s nama dvjema. Mama je radila kao medicinska sestra, često po noćnim smjenama, a mi smo bile upućene jedna na drugu. Lejla je uvijek bila nježnija, boležljiva, a ja sam bila ta koja je nosila vreće s pijeskom kad su granate padale. Uvijek sam mislila da mama to vidi i cijeni. Ali sada… sada nisam bila sigurna.
“Lejla je imala tešku godinu,” nastavila je mama tiho. “Znaš da se razvela i da nema gdje. Ti imaš posao, imaš Emira…”
“Imam posao koji jedva pokriva režije! Emir i ja živimo u podstanarskom stanu koji prokišnjava! Zar to nije dovoljno teško?” glas mi je zadrhtao. Pogledala sam Lejlu, ali ona nije podigla oči.
Sjećam se dana kad smo bile male i dijelile sobu. Lejla bi se sklupčala uz mene kad bi grmjelo, a ja bih joj pričala priče o hrabrim princezama koje spašavaju svijet. Nikad nisam pomislila da će nas život ovako razdvojiti.
“Možda sam pogriješila,” rekla je mama nakon duge tišine. “Ali nisam imala izbora. Lejla nije imala nikoga osim mene.”
“A ja? Ja imam samo vas!” viknula sam, osjećajući kako mi suze naviru na oči.
Te noći nisam mogla spavati. Emir me pokušavao utješiti, ali osjećaj nepravde bio je jači od svega. Ujutro sam otišla na posao u školu, ali nisam mogla misliti ni na što drugo osim na ono što se dogodilo. Djeca su me gledala zbunjeno dok sam odsutno pisala zadatke na ploči.
Nekoliko dana kasnije, Lejla me nazvala.
“Hana, možemo li se naći?”
Sjele smo u mali kafić kod Vječne vatre. Lejla je izgledala iscrpljeno.
“Znam da si ljuta na mene,” počela je tiho. “Ali nisam tražila od mame novac. Ona mi ga je sama ponudila. Nisam znala kako da odbijem… Bila sam očajna.”
Gledala sam je i prvi put osjetila trunku suosjećanja. Znam kako je biti izgubljen i sam. Ali opet – zašto uvijek ona dobije sve?
“Ne ljutim se samo na tebe,” rekla sam iskreno. “Ljuta sam na sve nas. Na mamu što nas dijeli, na sebe što dopuštam da me to izjeda…”
Lejla je uzdahnula.
“Znaš… kad si ti otišla na fakultet u Zagreb, ja sam ostala ovdje s mamom. Nisam imala tvoj hrabri duh. Možda me zato uvijek štitila više nego tebe.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivala. Možda smo obje bile žrtve iste ljubavi – samo na različite načine.
Vratila sam se kući s osjećajem praznine i zbunjenosti. Emir me dočekao s večerom i zagrljajem.
“Što ćeš sad?” pitao je tiho.
Nisam znala odgovoriti.
Tjedni su prolazili, a odnosi u obitelji su postali hladni i formalni. Mama me zvala samo kad bi trebala nešto praktično – recept za kolač ili savjet oko mobitela. Lejla se povukla u svoj novi stan i rijetko smo se viđale.
Jedne večeri sjela sam za stol i napisala pismo mami:
“Draga mama,
Znam da si uvijek željela najbolje za nas obje. Ali tvoja odluka me povrijedila više nego što možeš zamisliti. Ne tražim novac – tražim samo osjećaj da vrijedim jednako kao Lejla. Nadam se da ćeš to jednom razumjeti.
Tvoja Hana”
Nisam joj poslala pismo, ali mi je pomoglo da shvatim koliko mi nedostaje osjećaj pripadnosti i pravde u vlastitoj obitelji.
Danas još uvijek ne znam jesam li spremna oprostiti ili jednostavno otići svojim putem bez njih. Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno izgraditi povjerenje nakon što jednom pukne? I koliko dugo možemo nositi teret nepravde prije nego što nas potpuno slomi?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li obitelj vrijedna žrtve kad vas najviše povrijedi?