Vratio se kući i odmah rekao: ‘Želim razvod’ — Tad sam se sjetila mamine riječi
“Želim razvod.”
Te dvije riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam zurila u Darija, mog muža, čovjeka s kojim sam provela pola svog života. Stajao je na vratima dnevne sobe, ruke su mu drhtale, a pogled izbjegavao moj. Naša kćer Sara sjedila je za stolom i slagala zadaću, ne sluteći da će joj se život upravo promijeniti.
“Molim? Dario, što si rekao?” uspjela sam izustiti, iako mi je glas bio jedva čujan.
“Ne mogu više, Ivana. Umoran sam od svega. Od nas. Od ovog života. Želim razvod.”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši. Prva misao bila mi je Sara — kako ću joj objasniti da tata više neće živjeti s nama? Druga misao bila je moja mama, njezin glas iz djetinjstva: “Nikad ne daj da te netko gazi, Ivana. Budi svoja, pa makar ostala sama.”
Dario i ja smo zajedno od faksa. On je bio uvijek ambiciozan, željan više — bolje plaćen posao, veći stan, auto novije generacije. Ja sam bila zadovoljna s onim što imamo: dvosoban stan u Novom Zagrebu koji sam naslijedila od djeda, vikendi na Jarunu, povremeno ljetovanje na Pagu kad skupimo dovoljno novca. Nikad nisam tražila puno.
Ali Dario… On je uvijek gledao preko plota. “Zašto mi ne možemo kao Ivanovići? Oni svako ljeto idu u Grčku!” ili “Tvoj stan je premalen, Ivana. Sara nema svoju sobu!”
Zadnjih godinu dana sve češće smo se svađali. On bi dolazio kasno s posla, nervozan, a ja bih pokušavala održati mir zbog Sare. Ponekad bi viknuo, ponekad bi samo šutio satima. Ja bih plakala u kupaonici da me Sara ne vidi.
Te večeri kad je izgovorio te riječi, nisam ga molila da ostane. Samo sam ga pitala: “Je li to zbog druge žene?”
Nije odmah odgovorio. Samo je sjeo na rub kauča i pokrio lice rukama.
“Nije… Ili možda jest. Ne znam više. Upoznao sam nekog na poslu. S njom je sve lako. Ne prigovara, ne pita gdje sam bio… Osjećam se kao da opet dišem.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Sjetila sam se svih onih noći kad sam čekala da dođe kući, svih rođendana koje je zaboravio jer je radio prekovremeno, svih mojih pokušaja da ga usrećim.
Sljedećih dana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Sara je osjećala napetost, ali nije ništa pitala. Jedne večeri dok sam joj češljala kosu prije spavanja, upitala me: “Mama, jesi li ti tužna? Tata te povrijedio?”
Nisam znala što reći djetetu od deset godina. Samo sam je zagrlila i šapnula: “Mama će uvijek biti uz tebe.”
Dario je ubrzo spakirao stvari i otišao kod prijatelja. Stan je odjednom bio prevelik i previše tih. Prijateljice su me zvale na kavu, nudile rame za plakanje, ali ja nisam imala snage ni za što osim za osnovno funkcioniranje.
Jedne večeri nazvala me mama iz Osijeka.
“Ivana, znam da ti je teško. Ali sjeti se što sam ti uvijek govorila — nemoj dozvoliti da te netko gazi. Ti si jaka žena! Imaš Saru, imaš dom, imaš sebe!”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala kroz prozor u praznu ulicu.
Nakon nekoliko tjedana Dario je došao po Saru za vikend. Prvi put smo razgovarali mirno.
“Ivana, žao mi je što sam ti sve ovo napravio. Nisam znao kako drugačije…”
“Dario, nisi ti loš čovjek. Samo nisi više moj čovjek,” odgovorila sam tiho.
Sara se vratila s osmijehom na licu jer ju je tata vodio u kino i McDonald’s. Ali navečer me pitala: “Mama, hoće li tata opet živjeti s nama?”
“Neće, dušo. Ali to nije tvoja krivnja. Tata i ja vas oboje volimo najviše na svijetu.”
Prolazili su mjeseci. Naučila sam sama popravljati slavinu kad procuri, naučila sam kako platiti račune online i kako pronaći snagu kad misliš da je nemaš više ni gram.
Jednog dana srela sam susjedu Mirelu na stubištu.
“Ivana, svaka ti čast kako si to podnijela. Ja bih se raspala na tvom mjestu!”
Samo sam se nasmiješila i rekla: “Nisam imala izbora — imam Saru. I imam sebe.”
Najteže mi je bilo kad bih navečer legla sama u krevet i osjetila prazninu pokraj sebe gdje je nekad ležao Dario. Ali svaki put bih se sjetila mamine rečenice i znala da moram dalje.
Danas, godinu dana kasnije, još uvijek boli kad ga vidim s novom ženom u kvartu ili kad Sara priča o vikendu kod tate i njegove “prijateljice Ane”. Ali naučila sam voljeti sebe i svoj život kakav jest — nesavršen, ali moj.
Ponekad se pitam: Je li bolje biti sama nego s nekim tko te ne voli? Jesam li pogriješila što nisam više tražila za sebe ili što nisam ranije otišla? Što vi mislite — koliko vrijedi mir u vlastitoj duši?