Između ljubavi i ponosa: Djedova borba za unuku Ellu

“Ne možeš mi samo tako uzeti dijete!” viknuo sam, glas mi je drhtao, ali nisam mogao zaustaviti suze koje su mi navirale na oči. Benjamin je stajao na vratima, čvrsto držeći Ellinu ruku. Moja kći, Sanja, stajala je po strani, pogleda prikovanog za pod, kao da je nestala negdje daleko od ove scene.

“Josipe, dosta! Rekao sam ti već sto puta – ne možeš joj davati toliko slatkiša! Liječnik je rekao da mora paziti na prehranu!” Benjaminov glas bio je hladan, gotovo bezosjećajan. Ella me gledala svojim velikim smeđim očima, a ja sam znao da ne razumije zašto joj tata ne dopušta da ostane kod djeda.

Moje srce se slamalo. Otkad je Sanja ostala bez posla prošle godine, Ella je sve više vremena provodila kod mene i moje supruge Mirele. Mi smo joj bili utočište dok su njezini roditelji pokušavali sastaviti kraj s krajem. Zajedno smo išli na tržnicu, učili je kako se pravi prava bosanska pita, smijali se dok bi joj brašno završilo po nosu. Znam da sam joj ponekad dao previše čokolade ili sladoleda, ali zar nije to posao djeda?

Ali Benjamin… On nikad nije volio što Ella toliko vremena provodi kod nas. Od prvog dana kad je ušao u našu obitelj, osjećao sam da me gleda s podozrenjem. “Ti misliš da znaš bolje od mene kako treba odgajati moje dijete?” jednom mi je rekao kad smo ostali sami u kuhinji. Nisam mu odgovorio. Nisam htio svađu pred Sanjom.

Ali sada, kad je došao po Ellu i rekao da više ne smije dolaziti kod nas jer “ne znamo brinuti o njoj”, osjećao sam se kao da mi je netko iščupao srce iz grudi. Pokušao sam razgovarati sa Sanjom kasnije te večeri. Nazvao sam je, ali nije se javljala. Mirela je šutjela cijelu večer, samo je sjedila za stolom i gledala u prazno.

Sljedećih dana kuća nam je bila tiha kao grob. Nema više Ellinih koraka po hodniku, nema njezinog smijeha dok se skriva iza zavjese. Počeo sam preispitivati sve što sam radio. Jesam li stvarno pogriješio? Jesam li bio previše popustljiv? Ili je Benjaminu samo smetalo što Ella voli biti kod nas više nego kod njih?

Jednog popodneva otišao sam do Sanje. Stan im je bio mračan, a Benjamin nije bio doma. Sanja me pustila unutra, ali nije me pogledala u oči.

“Sanja, molim te… Reci mi što se događa. Zašto mi ne dopuštate da viđam Ellu?”

Sanja je šutjela nekoliko trenutaka prije nego što je tiho rekla: “Tata, Benjamin misli da ti… da ti previše popuštaš Elli. Kaže da ona mora imati red i disciplinu. I… znaš da nam nije lako s novcem. On misli da bi bilo bolje da Ella bude više s nama dok ne riješimo situaciju.”

Osjetio sam kako mi se knedla stvara u grlu. “Ali ja mogu pomoći! Znaš da bih dao sve za vas!”

Sanja me napokon pogledala, oči su joj bile crvene od plača. “Znam, tata… Ali Benjamin ne želi tvoju pomoć. Kaže da to nije tvoje mjesto.”

Vratio sam se kući slomljen. Mirela me dočekala na vratima, a ja sam samo odmahnuo glavom.

“Neće nam dati Ellu,” rekao sam tiho.

Mirela je sjela pored mene i uhvatila me za ruku. “Možda će proći… Možda će shvatiti koliko im značiš.”

Ali tjedni su prolazili, a Ella nije dolazila. Počeo sam sanjati njezin glas, njezin smijeh. Svaki put kad bih čuo dječji glas na ulici, srce bi mi preskočilo od nade.

Jednog dana stiglo mi je pismo iz Centra za socijalnu skrb. Benjamin je prijavio da “dijete nije bilo adekvatno zbrinuto kod djeda”. U pismu su tražili razgovor sa mnom i Mirelom.

Mirela se tresla dok smo ulazili u zgradu Centra. Socijalna radnica, gospođa Lejla Hadžić, bila je mlada žena s blagim osmijehom.

“Gospodine Josipe, želimo čuti vašu stranu priče,” rekla je.

Ispričao sam sve – kako smo čuvali Ellu dok su Sanja i Benjamin radili, kako smo joj pokušali pružiti ljubav i sigurnost dok su oni prolazili kroz teško razdoblje.

Lejla me pažljivo slušala pa upitala: “Jeste li svjesni da roditelji imaju pravo odlučiti gdje će dijete biti?”

“Znam,” odgovorio sam tiho, “ali zar nije važno i što dijete želi? Zar nije važno da ima ljubav sa svih strana?”

Nakon razgovora izašli smo vani u tišinu sarajevskog popodneva. Mirela me zagrlila.

Sljedećih dana čekali smo odgovor Centra. Noću nisam mogao spavati – stalno sam razmišljao o Elli i o tome kako će odrastati bez nas. Hoće li nas zaboraviti? Hoće li joj Benjamin pričati ružne stvari o meni?

Jednog jutra zazvonio je telefon. Bila je to Sanja.

“Tata… Ella te želi vidjeti,” rekla je tiho.

Srce mi je poskočilo od sreće i tuge istovremeno.

Kad sam napokon vidio Ellu, potrčala mi je u zagrljaj kao nekada.

“Djede, hoćeš li mi opet praviti pitu?” pitala me kroz suze.

Nisam znao što reći osim: “Uvijek ću biti tu za tebe, dušo moja.”

Ali kad su otišli, ostao sam sjediti u praznoj kuhinji i razmišljao: Jesam li stvarno pogriješio što sam volio svoje dijete i unuku više od svega? Je li moguće pronaći ravnotežu između roditeljske brige i djedove ljubavi? Što biste vi učinili na mom mjestu?