Iza Zatvorenih Vrata: Priča o Prijateljstvu, Ljubomori i Novom Početku
“Znaš, Alma, stvarno ne razumijem kako si tako brzo stala na noge nakon svega. Nije li te sram što si odmah kupila novi auto?” Ivanin glas parao je tišinu mog dnevnog boravka, a u meni se nešto slomilo. Gledala sam je preko šalice kave, pokušavajući pronaći trag podrške u njenim očima, ali umjesto toga vidjela sam samo hladnu znatiželju i nešto što me podsjećalo na zavist.
Nisam odmah odgovorila. U glavi su mi se rojile misli: Je li ovo ona Ivana koja je plakala sa mnom kad me Edin ostavio? Ona koja mi je obećala da će uvijek biti uz mene? Ili je ovo neka nova Ivana, kojoj smeta što sam nakon razvoda uspjela pronaći posao u jednoj IT firmi i napokon si priuštiti nešto što želim?
“Nije stvar u autu, Ivana,” izustila sam tiho. “Znaš koliko mi je bilo teško sve ovo proći. Nisam kupila auto da bih se hvalila, nego zato što mi treba za posao i djecu.”
Ona je slegnula ramenima. “Samo kažem… Neki ljudi nemaju tu sreću. Neki od nas još uvijek voze stare golfe i krpaju kraj s krajem.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. U tom trenutku, kroz prozor sam vidjela kako moj sin Tarik trči prema kući s ruksakom na leđima, a kćerka Lejla ga prati. Pomislila sam na sve one noći kad nisam mogla spavati, kad sam brojala zadnje kune i pitala se hoću li moći platiti režije. Nitko nije vidio suze koje sam prolila kad su djeca pitala zašto tata više ne živi s nama.
“Ivana, znaš li ti koliko sam puta plakala zbog svega? Koliko sam puta poželjela da mogu vratiti vrijeme?”
Ona je šutjela, gledala u pod. Osjetila sam da joj je neugodno, ali nisam mogla stati. “Nije sve u novcu. Nije ni u autu. Znaš li koliko sam se bojala da ću ostati sama, da ću izgubiti sve? Da će me ljudi gledati kao žrtvu ili kao nekoga tko je nešto dobio na lak način?”
Sjetila sam se dana kad sam prvi put došla kod roditelja nakon razvoda. Otac me gledao ispod oka, majka je šutjela i samo mi stisnula ruku. “Bit će teško, ali ti si jaka,” rekla je tada. Nisam joj vjerovala. Mislila sam da ću se slomiti.
Ali nisam. Pronašla sam snagu u sebi koju nisam znala da imam. Prijavila sam se na stotine natječaja za posao, išla na razgovore, učila noću dok su djeca spavala. Kad su mi ponudili posao u Sarajevu, preselili smo se iz Mostara i počeli iznova. Bilo je dana kad nisam imala za autobusnu kartu, ali nisam odustajala.
“Ivana, znaš li ti da sam mjesecima jela samo tjesteninu da bih djeci mogla kupiti voće? Da sam prodala zlatni lančić koji mi je baka ostavila?”
Ona je podigla pogled. “Nisam znala… Alma, oprosti ako sam bila gruba. Samo… nekad mi se čini da tebi sve ide lakše nego meni. Moj muž još uvijek ne može naći posao, a ja radim dva posla i opet jedva preživljavamo.”
Osjetila sam kako mi popušta ljutnja. Sjetila sam se svih onih zajedničkih večeri kad smo dijelile brige i snove. “Znam da ti nije lako, Ivana. Ali vjeruj mi, ništa nije došlo samo od sebe. Sve što imam platila sam suzama i trudom. I još uvijek se bojim svakog novog dana.”
Tišina je ispunila sobu. Djeca su ušla i zagrlila me oko struka. Pogledala sam Ivanu – oči su joj bile vlažne.
“Možda ti zavidim,” priznala je tiho. “Ali ne na autu ili novcu… nego na tome što si uspjela izdržati sve to i ostati svoja. Ja se bojim da ću puknuti svaki dan.”
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam iskrenost među nama. Prijateljstvo nije natjecanje tko ima više ili kome je teže – to je mjesto gdje možeš biti slab i ranjiv, a da te netko ne osudi.
“Ivana, svi mi nosimo svoje terete,” rekla sam joj nježno. “Možda bi trebale više razgovarati o tome što nas boli, a manje o tome što imamo ili nemamo.”
Nasmiješila se kroz suze i zagrlila me. U tom trenutku znala sam da ćemo obje biti dobro – možda ne odmah, ali jednog dana sigurno.
Ponekad se pitam: Zašto nam je tako teško priznati slabost pred onima koje volimo? I koliko često ljubomora uništi ono najvrijednije što imamo – povjerenje i prijateljstvo?