Snaha koja mijenja pravila: Kad sin dovede ženu koja ne pristaje na stare običaje

“Neću ja sama prati suđe, Ivane. Ako smo svi jeli, svi ćemo i oprati!” Lejlin glas odjeknuo je kuhinjom baš kad sam mislila da će večera proći mirno. Zastala sam s tanjurom u ruci, pogledala sina, a on je samo slegnuo ramenima i nasmiješio se kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Moje ime je Vesna, imam 58 godina i cijeli život sam provela u malom mjestu kraj Osijeka. Odrasla sam u kući gdje su žene kuhale, posluživale i čistile, a muškarci bi nakon ručka otišli gledati televiziju ili igrati šah. Tako je bilo i kad sam se udala za Zorana, a kasnije i kad su došla naša djeca, Ivan i Marija. Nikad nisam ni pomislila da bi moglo biti drugačije.

Sve dok Ivan nije doveo Lejlu. Sjećam se prvog susreta – visoka, tamnokosa djevojka s osmijehom koji razoružava, ali pogledom koji ne dopušta gluposti. “Drago mi je, teta Vesna,” rekla je i čvrsto me zagrlila. Bila sam iznenađena, ali i sretna što je Ivan pronašao nekoga tko ga voli. No, ubrzo sam shvatila da Lejla nije kao ostale djevojke iz našeg mjesta.

Prvi put kad su došli zajedno na ručak, Lejla je donijela kolač koji je sama ispekla. “Nadam se da volite baklavu,” rekla je. Pomislila sam: ‘Eto, zna kuhati, bit će dobra žena.’ Ali kad je ručak završio i ja ustala da pokupim tanjure, Lejla je zaustavila Ivana: “Ajde, pomozi mami. Ja ću skloniti čaše.” Ivan ju je poslušao bez riječi. Moja kćer Marija samo je podigla obrve.

Nisam ništa rekla tada, ali osjećala sam nelagodu. U našoj kući zna se red – žene rade, muškarci odmaraju. No, Lejla nije odustajala. Svaki put kad bi došli, inzistirala bi da svi sudjeluju u pripremi hrane i pospremanju. Jednom prilikom čak je predložila da Ivan skuha ručak jer ona ima online sastanak za posao. “Zar ti ne smeta što ti žena ne kuha?” pitala sam ga kasnije tiho dok smo slagali drva za zimu. Ivan se nasmijao: “Mama, meni je važno da smo zajedno. Nije bitno tko kuha.”

Počela sam primjećivati promjene i kod Marije. Jednog dana došla je doma s dečkom Damirom i oboje su zajedno pripremali večeru. Damir je gulio krumpir dok je Marija rezala povrće. “Mama, danas ti ne trebaš ništa raditi,” rekla mi je veselo. Osjećala sam se suvišno u vlastitoj kući.

Sve češće sam razgovarala s prijateljicama o tome. Jedna od njih, Ankica, odmahivala je glavom: “Ma pusti ti to, Vesna! Kod mene se zna red! Moja snaha ni kavu ne zna skuhati kako treba!” Druga, Sabina iz Tuzle, smijala se: “Kod nas u Bosni žene sve rade, ali sve više cura traži ravnopravnost. Vremena se mijenjaju!”

Ali meni nije bilo lako prihvatiti te promjene. Osjećala sam kao da gubim kontrolu nad vlastitim domom i obitelji. Zoran bi samo šutio ili promrmljao nešto tipa: “Pusti djecu neka rade kako hoće.” Ali ja nisam mogla pustiti.

Jedne večeri, nakon još jednog obiteljskog ručka gdje su svi zajedno kuhali i čistili, sjela sam sama u kuhinji. Lejla mi je prišla tiho i sjela nasuprot mene.

“Teta Vesna… znam da Vam nije lako s ovim promjenama. Ali meni je važno da Ivan i ja budemo partneri u svemu. Ne želim biti sluškinja ni njemu ni bilo kome drugom. Znam da Vi to niste htjeli za sebe, ali tako je ispalo… Možda možemo zajedno pronaći neki novi način?”

Gledala sam tu mladu ženu koja mi je postala snaha, ali zapravo mi je pokazivala kako mogu biti slobodnija nego što sam ikad bila. Nisam znala što reći.

Sljedećih tjedana pokušavala sam se prilagoditi. Ponekad bih sjela s njima za stol dok su kuhali ili bih samo gledala kako svi zajedno peru suđe i smiju se. Počela sam osjećati olakšanje – više nisam sama u svemu.

Ali bilo je i teških trenutaka. Jednom prilikom susjeda Ljiljana me pitala: “Vesna, zar ti nije neugodno što ti snaha zapovijeda po kući?” Osjetila sam sram i ljutnju istovremeno.

“Ne zapovijeda ona meni,” odgovorila sam tiho. “Samo želi da svi budemo jednaki.” Ljiljana me pogledala kao da sam poludjela.

Ponekad se pitam jesam li pogriješila što sam toliko dugo šutjela i radila sve sama. Možda bih bila sretnija da sam ranije tražila pomoć ili barem priznala sebi da imam pravo na odmor.

Sada gledam Ivana i Lejlu kako zajedno odgajaju svoju malu kćer Saru – oboje joj mijenjaju pelene, oboje kuhaju kašice i oboje ustaju noću kad plače. Pitam se kakva će ona žena postati jednog dana.

Možda će ona biti prva u našoj obitelji koja neće znati što znači biti umorna od svega jer će imati partnera uz sebe.

A ja? Ja učim svaki dan nešto novo o sebi i o njima.

Ponekad se pitam: Je li moguće spojiti tradiciju i nove vrijednosti bez da itko izgubi sebe? Možemo li biti obitelj ako svatko ima pravo na svoj način života? Što vi mislite?