Bez kolijevke, bez pelena: Povratak kući koji mi je slomio srce
“Gdje je kolijevka? Gdje su pelene?” glas mi je drhtao dok sam stajala na pragu našeg stana, držeći malenu Leu u naručju. Ivan je spustio torbu s mojim stvarima i pogledao me umorno, kao da nije razumio pitanje. “Ma evo, sve ćemo srediti, samo da se malo odmorimo…” promrmljao je, ali ja sam već osjećala kako mi se suze skupljaju u očima.
Stan je bio isti kao kad sam otišla u rodilište prije pet dana: hrpa neispeglanog veša na stolici, prazne boce vode po podu, prašina na policama. Nigdje ni traga od pelena, vlažnih maramica, dekica ili bilo čega što bi dalo naslutiti da ovdje treba živjeti novorođenče. Kolijevka koju smo gledali u trgovini još uvijek nije bila kupljena. “Ivan, rekla sam ti… Molim te, znaš da ne mogu sama!”
On je sjeo na kauč, zavalio se i pokrio lice rukama. “Znaš kakav mi je šef. Nisam mogao ni dan uzeti slobodno. Sve sam mislio da ću stići poslije posla, ali…” Glas mu je bio tih, slomljen. U tom trenutku nisam znala koga više žalim – sebe ili njega.
Lea je zaplakala. Nisam imala gdje da je presvučem osim na starom ručniku na podu. Osjetila sam val bijesa prema Ivanu, ali i prema sebi što nisam bila upornija. “Svi drugi imaju pomoć, mame, svekrve… A ja? Moja mama je umrla prije tri godine, tvoja živi u Mostaru i ne može doći… Mi smo sami!”
Ivan je šutio. Zrak u stanu bio je težak od neizgovorenih riječi. Sjetila sam se kako su mi prijateljice pričale o svojim povratcima iz rodilišta – baloni, cvijeće, sve spremno za bebu. A ja? Ja sam imala samo umor i osjećaj izdaje.
“Znaš li ti koliko sam se bojala poroda? Koliko sam željela da barem povratak kući bude lakši?” pitala sam ga kroz suze. On je ustao i pokušao me zagrliti, ali ja sam se odmakla. “Ne možeš zagrljajem popraviti ovo! Trebala sam te!”
Te noći nisam spavala. Lea je plakala svaka dva sata, a ja sam svaki put plakala s njom. Ivan je ležao okrenut leđima, nijem i bespomoćan. U jednom trenutku sam ga čula kako tiho plače. Prvi put otkako ga znam.
Ujutro sam ga zatekla kako pretražuje internet: “Najbliža trgovina za bebe radi od osam.” Pogledao me očima punim krivnje. “Idem odmah čim otvore. Oprosti mi, molim te.”
Nisam znala što da kažem. Voljela sam ga, ali osjećala sam se izdano. U glavi su mi se rojile misli: što ako ovo nije samo početak? Što ako nikad ne budemo tim?
Tog dana Ivan se vratio s vrećicama punim pelena, maramica, dekica i bočica. Kupio je i malu prijenosnu kolijevku jer onu pravu nije mogao pronaći na brzinu. Bio je ponosan na sebe, ali ja nisam mogla sakriti razočaranje.
“Znaš li koliko sam se osjećala sama sinoć?” pitala sam ga dok smo zajedno slagali stvari po stanu.
“Znam… I ja sam bio sam sa sobom prvi put nakon dugo vremena,” odgovorio je tiho.
Dani su prolazili u magli nespavanja i sitnih svađa. Svaki put kad bi Lea zaplakala, osjećala bih paniku – ne samo zbog nje, nego zbog nas dvoje. Ivan je pokušavao pomoći koliko je mogao: kuhao bi ručak (ili barem skuhao juhu iz vrećice), išao u trgovinu, nosio Leu kad bih ja bila na rubu suza.
Ali problemi nisu nestajali. Novac nam je bio sve manji – Ivanov posao u maloj firmi nije donosio sigurnost, a ja nisam imala pravo na porodiljnu naknadu jer sam radila na ugovor o djelu. Računi su se gomilali, a ja sam osjećala kako se zidovi stana sve više približavaju.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli hladne sendviče, Ivan je rekao: “Možda bismo trebali razmisliti da se preselimo kod mog brata u Sarajevo dok ne stanemo na noge.”
Pogledala sam ga kao da mi je predložio da odemo na kraj svijeta. “Tvoj brat ima troje djece u dvosobnom stanu! Gdje ćemo mi tu?”
“Ne znam više što da radim… Ne želim da ti bude ovako teško,” rekao je slomljeno.
Te noći nisam mogla prestati razmišljati o svemu što smo prošli u samo nekoliko tjedana. Obećanja koja nismo ispunili jedno drugome. Strahovima koje nismo dijelili.
Sljedećeg jutra nazvala sam prijateljicu Anu iz srednje škole. Ispričala sam joj sve – i sramotu i tugu i bijes. Ona me saslušala bez osuđivanja i rekla: “Sanja, nisi sama. Svi mi glumimo da nam ide bolje nego što jest. Dođi kod mene sutra popodne – imam viška stvari od malog Ivana koje ti mogu dati.”
Taj razgovor mi je vratio malo nade. Počela sam shvaćati da nije sramota tražiti pomoć – ni od prijatelja ni od supruga.
Ivan i ja smo sjeli te večeri i prvi put iskreno razgovarali o svemu: o njegovom strahu da će nas iznevjeriti kao muž i otac; o mojoj potrebi za sigurnošću i podrškom; o tome kako nas društvo tjera da budemo savršeni roditelji kad jedva preživljavamo iz dana u dan.
Nije bilo lako priznati si slabosti. Ali bilo je potrebno.
Danas, nekoliko mjeseci kasnije, Lea spava u kolijevci koju smo konačno kupili na rate. Ivan još uvijek radi previše, ali barem vikendom pokušava biti prisutan. Ja učim prihvatiti pomoć kad mi se ponudi.
Ponekad se pitam: Koliko nas još živi ovu istu priču iza zatvorenih vrata? Koliko nas se boji priznati da nam treba pomoć? Možda bismo svi trebali biti iskreniji jedni prema drugima – možda bi nam tada bilo lakše.