Između četiri zida: Kako sam izgubila kćer zbog stana
“Ne mogu vjerovati da si to napravila, mama! Kako si mogla?” Ivana je vikala, a suze su joj klizile niz lice. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći papire u ruci, osjećajući se kao da mi je netko iščupao srce. Lana, moja unuka, šutjela je u kutu, gledajući u pod. U tom trenutku, zidovi našeg stana, koji su godinama čuvali naše tajne i smijeh, postali su hladni i strani.
Sve je počelo prošle zime. Zdravlje mi je počelo slabiti, a strah od samoće i neizvjesnosti bio je sve veći. Lana je jedina redovito dolazila, donosila mi lijekove i slušala moje priče o mladosti u Sarajevu. Ivana je bila zauzeta poslom u Zagrebu, rijetko se javljala, uvijek s izgovorom: “Mama, znaš da radim po cijele dane.”
Jedne večeri, dok smo Lana i ja pile čaj, pitala me: “Bako, što će biti s ovim stanom kad te više ne bude?” Pogledala sam je i osjetila kako mi se grlo steže. “Ne znam, dijete. Nikad nisam o tome razmišljala ozbiljno.”
Ali te noći nisam mogla zaspati. Sjećanja su navirala – kako smo Ivana i ja došle iz Mostara nakon rata, kako sam radila dva posla da bih joj omogućila školovanje. Sjetila sam se i svih naših svađa, njezine tvrdoglavosti, mojih prevelikih očekivanja. Ipak, uvijek smo bile obitelj.
Nekoliko tjedana kasnije, odlučila sam otići kod javnog bilježnika. Prepisala sam stan na Lanu. Učinilo mi se ispravno – ona je uz mene kad mi najviše treba. Nisam ni slutila kakvu će lavinu to pokrenuti.
Kad je Ivana saznala, došla je bijesna. “Zar ti nije dovoljno što sam ti kćer? Zar misliš da ne bih brinula o tebi?” vrištala je. “Sve si mi uzela!”
Pokušavala sam joj objasniti: “Ivana, nisi ti ništa izgubila. Stan je ostao u obitelji. Lana će ti uvijek biti sestra po srcu…”
“Nije isto! Nikad mi to nećeš oprostiti!” rekla je i zalupila vratima.
Od tog dana prošlo je devet mjeseci. Niti jedan poziv, niti jedna poruka. Rođendan mi je prošao u tišini. Lana dolazi svaki vikend, ali njezina prisutnost ne može ispuniti prazninu koju osjećam zbog Ivanine šutnje.
Ponekad sjedim sama za stolom i gledam stare fotografije – Ivana na maturi, Lana kao beba u mom naručju. Pitam se gdje sam pogriješila. Je li ljubav prema unuci bila izdaja prema kćeri? Ili sam samo željela nekome ostaviti nešto sigurno?
Susjede šapuću iza leđa: “Nora je prepisala stan unuci, a kćer joj ne dolazi više…” U trgovini me prodavačica gleda sažaljivo. Znam što misle – da sam sebična starica koja je uništila vlastitu obitelj zbog papira.
Jedne nedjelje Lana me pitala: “Bako, želiš li da razgovaram s mamom? Možda će me poslušati…” Samo sam odmahivala glavom. “Ne želim te stavljati između nas dvije. To nije tvoja borba.”
Ali svake noći molim Boga da mi oprosti ako sam pogriješila. Da mi vrati moju kćer. Da ponovno sjedimo za istim stolom, makar bez riječi o stanu.
Možda sam trebala više razgovarati s Ivanom prije odluke. Možda sam trebala biti strpljivija ili manje uplašena za budućnost. Ali sada je kasno za možda.
Ponekad se pitam: Je li moguće popraviti ono što je jednom slomljeno? Može li ljubav biti jača od povrijeđenog ponosa i papira koji dijele obitelj? Što biste vi napravili na mom mjestu?