Kad djeca odu: Prazno gnijezdo u srcu Sarajeva

“Jesi li opet gledala kroz prozor, Jasna?” Zoranov glas odjeknuo je kroz tihu dnevnu sobu, a ja sam se trgnula iz misli. Pogledala sam ga, sjedio je za stolom s novinama koje nije ni otvarao. “Nisam,” slagala sam, iako sam već sat vremena zurila niz ulicu, nadajući se da će se pojaviti neko od naše djece.

Nedjelja je, a kuća prazna. Nekad su ovdje trčali Lejla, Adnan i Sanjin, smijali se, svađali zbog sitnica, mirisala je sarma ili burek iz pećnice. Sada, samo tišina. Lejla živi u Zagrebu, Adnan radi u Njemačkoj, a Sanjin je otišao u Mostar zbog posla. Svi odrasli, svi daleko.

“Jesi li im pisala?” pita Zoran, ali znam da misli na Adnana. On se posljednji javio prije mjesec dana. “Pisala sam mu na WhatsApp, ali nije odgovorio.” Osjetim knedlu u grlu. “Možda je zauzet,” kaže Zoran, ali ni sam ne vjeruje u to.

Ponekad mislim da smo pogriješili što smo ih učili da budu samostalni. Uvijek smo govorili: ‘Ne oslanjaj se na druge, budi svoj čovjek.’ Sad kad su to postali, osjećam se kao da smo sami sebi iskopali rupu.

Zoran i ja sve češće šutimo. Nekad smo imali teme – djeca, škola, računi, planovi za vikend. Sad razgovaramo o vremenu ili cijenama u Konzumu. Ponekad se posvađamo zbog gluposti: gdje je ostavio ključeve, zašto nisam kupila njegov omiljeni jogurt. Znam da nije do jogurta.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, zazvonio je mobitel. Lejla! “Mama, oprosti što se rijetko javljam… Znaš kako je s poslom i djecom.” U pozadini čujem glasove njenih mališana. “Sve je u redu, ljubavi,” kažem joj, ali osjećam kako mi srce puca jer nisam dio njihovih svakodnevnih priča.

“Kad ćeš doći?” pitam tiho.
“Možda na ljeto… Ako uspijemo dobiti godišnji.”

Zoran ulazi u sobu i vidi suze u mojim očima. “Ne plači zbog njih, Jasna. Imaju svoje živote.”
“A šta ćemo mi sa svojim?” izleti mi prije nego što uspijem zaustaviti riječi.

Te noći ne mogu zaspati. Sjećam se dana kad smo prvi put doveli Lejlu iz bolnice – kako sam bila prestravljena da ću nešto pogriješiti. Sjećam se Adnanove mature i Sanjinove prve utakmice na Koševu. Sve te slike vrte mi se pred očima dok gledam Zorana kako spava okrenut leđima.

Sljedećih dana pokušavam pronaći smisao u svakodnevici. Prijavim se na kurs slikanja u domu kulture. Tamo upoznam Azru, ženu iz mog naselja kojoj su djeca također otišla vani. Pričamo o svemu – o tome kako su nas roditelji učili da budemo stub porodice, a sada kad više nema nikoga da se na nas osloni, osjećamo se kao stari namještaj koji više nikome ne treba.

Jednog dana Zoran dolazi kući ranije s posla i nalazi me kako gledam stare albume.
“Opet gledaš slike?”
“Šta drugo da radim?”
Sjedne pored mene i dugo šutimo.
“Možda bismo trebali otići negdje,” predloži iznenada.
“Gdje?”
“Bilo gdje… Samo da ne sjedimo ovdje i čekamo da nas neko nazove.”

Dogovorimo se da odemo na vikend u Jajce. Prvi put nakon dugo vremena osjećam uzbuđenje dok pakujem stvari. Šetamo uz Plivu, pričamo o svemu što smo prošli zajedno. Počinjem shvatati da još uvijek imamo jedno drugo – možda nismo više roditelji na način na koji smo navikli biti, ali još uvijek smo Jasna i Zoran.

Vraćamo se kući s novom energijom. Počinjem više vremena provoditi s Azrom i drugim ženama iz kursa slikanja. Zoran odlazi na pecanje s komšijom Emirom. Kuća je i dalje tiha, ali više nije tako bolno prazna.

Jednog dana dobijem poruku od Adnana: “Mama, izvini što se nisam javljao… Bio sam pretrpan poslom. Volim vas.” Suze mi krenu niz lice, ali ovaj put su to suze olakšanja.

Zoran me zagrli i kaže: “Vidiš? Nisu nas zaboravili. Samo su odrasli.”

Ponekad još uvijek sjedim kraj prozora i čekam neki znak od djece. Ali sada znam da moram pronaći smisao i izvan njihove blizine.

Možda je to najveća lekcija roditeljstva – naučiti pustiti one koje najviše voliš i pronaći sebe kad ostaneš sam sa svojim mislima.

Pitam vas: Kako ste vi prebrodili trenutak kad su djeca otišla? Je li moguće ponovno pronaći sreću kad ostaneš samo ti i tvoj partner?