Svadba moje sestre nas je podijelila: Baka se uselila i sve je krenulo nizbrdo
“Ne mogu više, mama! Svaki dan ista priča!” viknula sam dok sam zalupila vrata svoje sobe. Zvuk je odjeknuo kroz naš mali stan u Novom Zagrebu, a mama je samo tiho uzdahnula iz kuhinje. Baka je sjedila za stolom, gledala kroz prozor i prstima nervozno vrtjela rub marame. Od kad se Ana udala i otišla, sve je postalo nekako prazno, ali i napeto.
Ana je uvijek bila ona koja smiruje situacije, koja zna što reći kad svi šute. Kad je otišla s Ivanom, ostala sam ja – najmlađa, ona koja uvijek mora biti jaka. Tata je šutio više nego inače, a mama je pokušavala držati sve pod kontrolom. Ali baka… baka je bila druga priča.
“Nije mi lako, dijete moje,” rekla bi mi tiho dok bi navečer sjedile u mraku dnevne sobe. “Znam da vam smetam. Da nisam trebala dolaziti. Ali gdje ću? U selu više nikog nema.”
Nisam znala što da joj kažem. Srce mi se kidalo svaki put kad bih vidjela suze u njenim očima, ali istovremeno sam osjećala bijes jer nam je svima bilo teško. Nismo imali dovoljno mjesta, novca još manje, a živci su bili tanki kao konac.
Sve je počelo na Aninoj svadbi. Svi su bili sretni, plesali, pjevali… A onda je baka prišla meni i šapnula: “Ne mogu više biti sama u onoj kući. Doći ću kod vas, može?” Nisam imala srca reći ne. Mama je samo klimnula glavom, a tata je stisnuo usne.
Prvih nekoliko dana bilo je u redu. Baka je pomagala oko ručka, pričala priče iz mladosti, čak se i smijala s nama. Ali onda su počele sitnice – zaboravljene tablete, zaboravljena voda na štednjaku, stalno ponavljanje istih pitanja. Mama je postajala nervozna, tata još tiši.
Jedne večeri, dok sam učila za ispit iz psihologije, čula sam kako mama i tata šapuću u kuhinji.
“Ne možemo ovako još dugo,” rekla je mama. “Nema mjesta ni za nas ni za nju.”
“Što predlažeš? Da je vratimo na selo? Pa nema tamo nikog!” odgovorio je tata.
“Možda dom?”
Tada mi se srce slomilo. Dom? Za moju baku koja me čuvala dok sam bila mala, koja me učila plesti i pričala bajke kad sam bila bolesna?
Sljedećih dana atmosfera je bila još gora. Baka je primijetila da nešto nije u redu.
“Ne morate ništa govoriti,” rekla mi je jednog jutra dok smo pile kavu. “Osjećam se kao teret. Znam da vam smetam. Možda bih stvarno trebala otići u dom.”
Nisam znala što da kažem. Samo sam joj stisnula ruku i pustila suzu.
Ana nas je rijetko zvala. Bila je zauzeta svojim novim životom s Ivanom i njegovom porodicom u Sarajevu. Ponekad bih joj pisala poruke: “Fališ mi.” Odgovorila bi: “I ti meni.” Ali nikad nije pitala kako nam je s bakom.
Jednog dana baka je nestala. Nije bilo ni poruke ni traga gdje bi mogla biti. Svi smo panično tražili po kvartu, zvali rodbinu, čak i policiju. Našli smo je pred crkvom, sjedila je na klupi i gledala u daljinu.
“Nisam htjela nikome smetati,” rekla je tiho kad smo došli po nju. “Samo sam htjela malo mira.”
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu – o tome kako smo svi postali stranci u vlastitoj kući, kako ljubav ponekad nije dovoljna kad nemaš prostora ni vremena ni novca.
Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s mamom.
“Mama, ne možemo baku poslati u dom. Znam da nam je teško, ali ona nema nikog osim nas. Sjeti se kako si ti plakala kad si izgubila svoju mamu…”
Mama me pogledala kroz suze.
“Znam, dijete moje… Ali bojim se da ćemo svi puknuti ovako.”
Tata je samo šutio kao i uvijek.
Tih dana sam često razmišljala o tome što znači biti porodica. Je li porodica samo krv ili nešto više? Koliko daleko ide naša odgovornost prema onima koji su nas odgojili?
Baka je ostala s nama. Nije bilo lako – bilo je dana kad bih poželjela da imam svoj mir, svoj život bez tuđih briga na leđima. Ali bilo je i trenutaka kad bih vidjela njen osmijeh dok gleda mene i mamu kako pijemo kavu i pričamo o glupostima iz serija.
Ponekad se pitam: Jesmo li sebični što želimo svoj mir? Ili smo heroji jer biramo ostati zajedno kad je najteže? Možda vi znate odgovor bolje od mene.