Zašto mi kćerka ne dopušta da se udam sa 57 godina?
“Ne mogu vjerovati da ovo radiš sebi, mama!” Lana je vikala dok je stajala nasred dnevnog boravka, ruku stisnutih u šake. Njene riječi su mi odzvanjale u ušima kao hladan tuš. Pogledala sam je, moju djevojčicu koja je odrasla u ženu, i pitala se gdje sam pogriješila. “Senad te ne voli, on te koristi!” nastavila je, a ja sam osjetila kako mi srce puca na pola.
Nisam joj mogla odgovoriti odmah. U meni se miješala tuga, bijes i nevjerica. Zar nisam zaslužila malo sreće? Nakon što me njen otac, Adnan, ostavio zbog mlađe žene prije deset godina, godinama sam bila sama. Radila sam dva posla da Lani platim fakultet, odricala se svega da njoj ništa ne fali. Sad kad sam napokon pronašla nekoga tko me gleda kao ženu, a ne samo kao majku ili radnicu, moja vlastita kćerka mi to osporava.
Senada sam upoznala prošle zime na tramvajskoj stanici kod Skenderije. Pomogao mi je ponijeti kese iz Merkatora i nasmijao se kad sam mu rekla da sam zaboravila gdje sam parkirala auto. Bio je topao, pažljiv, znao je slušati. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se živom. Počeli smo se viđati, šetali smo Vilsonovim, pili kafu na Baščaršiji, pričali o svemu – o ratu, o djeci, o starim filmovima. Kad me zaprosio ovog proljeća, nisam ni trenutka dvojila.
Ali Lana je odmah počela sumnjati. “Mama, on je bio u Njemačkoj godinama, nema nikakvu imovinu ovdje. Od čega živi? Zašto nikad ne priča o svojoj porodici?” Ispitivala ga je kao inspektor. Ja sam joj pokušavala objasniti: “Senad je imao težak život, izgubio je roditelje u ratu, radio je na baušteli… Nije svako imao sreće kao ti.” Ali ona nije popuštala.
Jedne večeri došla je kući s papirima u ruci. “Pogledaj ovo!” bacila ih je preda me na sto. “Našla sam ga na internetu – ima dugove! Bio je prijavljen za prevaru u Minhenu! Mama, molim te, otvori oči!”
Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ljulja. Senad mi nikad nije spominjao nikakve dugove. Ali zar nije svako od nas imao nešto što bi najradije zaboravio? “Lana, ljudi griješe… Možda nije sve tako kako izgleda,” pokušala sam smiriti situaciju.
“Ti si naivna! On te samo želi zbog tvoje penzije i stana!” vikala je Lana kroz suze. “Zar ti nije dosta što te tata povrijedio? Zar moraš opet prolaziti kroz isto?”
Te noći nisam spavala. Gledala sam Senada dok je mirno disao pored mene i pitala se – poznajem li ga zaista? Je li moguće da sam opet pogriješila? Sutradan sam ga suočila s Lanim optužbama.
“Jasna, nisam ti sve rekao jer sam se bojao da ćeš otići,” priznao je Senad spuštenih ramena. “Bio sam očajan u Njemačkoj, upao u loše društvo… Ali to je iza mene. Ti si mi sve što imam.”
Plakala sam dok me grlio. Htjela sam vjerovati da govori istinu. Ali Lanine riječi su mi odzvanjale u glavi.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Lana nije razgovarala sa mnom osim kad bi morala. Senad se trudio biti ljubazan prema njoj, ali ona ga je ignorirala ili mu odgovarala hladno. Počela sam izbjegavati zajedničke obroke jer nisam mogla podnijeti tu tišinu.
Jednog popodneva Lana me zatekla kako gledam stare slike iz mladosti. Sjela je pored mene i tiho rekla: “Mama, bojim se za tebe. Ne želim da opet patiš.”
Pogledala sam je kroz suze: “Zar ne vidiš koliko mi znači? Zar ne mogu i ja imati pravo na sreću?”
“A šta ako te povrijedi? Šta ako ostaneš bez svega?”
“A šta ako ne probam pa cijeli život žalim?” odgovorila sam joj.
Te večeri Senad me zamolio da razgovaramo nasamo. “Jasna, ako misliš da nisam vrijedan tvog povjerenja, otići ću. Ne želim biti razlog svađe između tebe i tvoje kćerke.” Gledala sam ga i znala da moram donijeti odluku koja će obilježiti ostatak mog života.
Nisam spavala cijelu noć. Ujutro sam sjela za kuhinjski stol s Lanom i rekla: “Znam da me voliš i želiš zaštititi. Ali ja moram živjeti svoj život. Ako pogriješim – to će biti moja greška. Molim te da poštuješ moju odluku.” Lana je plakala, ali ništa nije rekla.
Danas sjedim sama na balkonu i gledam zalazak sunca nad Sarajevom. Senad je otišao na nekoliko dana kod prijatelja u Mostar da nam svima da prostora za razmišljanje. Lana je kod prijateljice. U tišini svog doma pitam se: Jesam li sebična što biram ljubav umjesto sigurnosti? Ili možda hrabra što još uvijek vjerujem ljudima?
Možda će mi život pokazati jesam li bila u pravu ili ne… Ali zar nije svako od nas zaslužio drugu šansu?
Šta biste vi uradili na mom mjestu? Da li vjerovati srcu ili slušati razum i svoju djecu?