Moj sin me izdao: Nikada nisam mislila da će doći ovaj dan

“Ne mogu vjerovati da si to uradio, Ivane!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam gledala sina koji je stajao pred vratima, spuštene glave. “Mama, molim te, pusti me da objasnim…” Njegove riječi su mi bile kao eho u praznoj kuhinji, gdje sam godinama radila sve da mu ništa ne fali.

Sjećam se dana kad je njegov otac otišao. Bio je studeni, kiša je neumorno padala po prozorima našeg malog stana u Novom Zagrebu. Marko je pokupio svoje stvari i izašao bez riječi, ostavivši nas s dugovima i prazninom koju sam pokušavala popuniti godinama. Ivana sam tada držala za ruku, imao je samo četiri godine. “Mama, gdje je tata?” pitao je tada, a ja sam slagala: “Na poslu je, sine.” Nisam imala snage reći istinu.

Godinama sam radila dva posla – u školskoj kuhinji i navečer čistila urede u centru grada. Svaki put kad bih došla kući kasno, Ivan bi već spavao, a ja bih ga pokrila i šaptala mu da ga volim. Novca nikad nije bilo dovoljno. Alimentacija koju je Marko slao bila je smiješna – jedva za režije i kruh. Ali nikad nisam dozvolila da Ivan to osjeti. Kupovala sam mu rabljene tenisice na Hreliću i pravila rođendanske torte od najjeftinijih sastojaka.

Prošle zime Ivan je napunio petnaest godina. Postao je povučeniji, zatvoreniji. Nisam znala što se događa, ali sam mislila da je to pubertet. Sve dok jednog dana nije zazvonio interfon. “Tko je?” pitala sam umorno. “Marko… tvoj bivši muž.” Glas mi se sledio. Nisam ga vidjela deset godina.

Marko je stajao na vratima s osmijehom koji me podsjetio na dane kad smo još vjerovali jedno drugome. “Došao sam vidjeti sina,” rekao je. Ivan je bio u šoku, ali oči su mu zaiskrile na način koji me zabolio više nego išta drugo. Taj dan Marko je ostao satima. Pričali su o svemu – nogometu, školi, čak i o tome kako bi Ivan volio jednog dana studirati u Sarajevu.

Narednih tjedana Marko je dolazio sve češće. Donosio je poklone – nove tenisice, dres Dinama, čak i mobitel koji si ja nikad nisam mogla priuštiti. Ivan se mijenjao pred mojim očima. Počeo me izbjegavati, zaključavao se u sobu i satima tipkao poruke s ocem.

Jedne večeri sam slučajno pročitala poruku na njegovom mobitelu: “Tata, volio bih živjeti s tobom.” Srce mi se slomilo. U tom trenutku nisam znala što da radim – vikati ili plakati. Kad sam ga suočila s tim, Ivan mi je rekao: “Mama, ti si uvijek umorna, uvijek nervozna… Tata ima vremena za mene!”

Nisam mogla vjerovati što čujem. Sve godine žrtve, neprospavane noći, svaki sendvič koji sam preskočila da bi on imao za užinu – sve to kao da nije vrijedilo ništa. “Ako misliš da će ti biti bolje s njim, idi!” rekla sam kroz suze.

Ivan je otišao kod Marka na vikend. Nisam spavala cijelu noć. Gledala sam njegove slike iz djetinjstva i pitala se gdje sam pogriješila. Sljedećih dana nije mi odgovarao na poruke. Kad se vratio, bio je hladan i distanciran.

“Mama, tata kaže da nisi fer prema njemu… Da si ga uvijek krivila za sve.”

“Ivan, tvoj otac nas je ostavio! Znaš li ti što sam sve prošla zbog njega?”

“Možda si ti kriva što je otišao!” viknuo je i zalupio vratima.

To me dotuklo. Od tog dana prestala sam razgovarati s njim osim najnužnijeg. On pokušava prići – donese mi čaj kad vidi da sam bolesna, pita treba li mi pomoć oko ručka – ali ja ga izbjegavam. Ne mogu mu oprostiti.

Moja sestra Sanja kaže da pretjerujem: “Dijete traži oca, to je normalno! Nemoj ga gubiti zbog ponosa.” Ali kako da mu oprostim kad osjećam da me izdao? Kad vidim Marka kako ga vodi na utakmice i daje mu ono što ja nikad nisam mogla?

Ponekad noću sjedim sama u kuhinji i pitam se: Jesam li ja kriva što moj sin traži ljubav negdje drugdje? Jesam li previše očekivala od njega? Ili možda previše od sebe?

Što biste vi uradili na mom mjestu? Da li biste mogli oprostiti svom djetetu ovakvu izdaju ili biste ga pustili da nauči na svojim greškama?