Kad je baka došla u naš dom: Između ljubavi, dužnosti i gubitka
“Ne mogu više, Ivane! Ne mogu!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam pokušavala zadržati suze. Stajala sam nasred dnevnog boravka, a baka Mara je sjedila na kauču, zureći u televizor koji nije bio ni upaljen. Ivan je stajao ispred mene, ruku prekriženih na prsima, lice mu je bilo tvrdo kao kamen.
“Ona je moja baka, Ana. Neću je ostaviti samu!” odgovorio je, glas mu je bio tih ali odlučan. “Zar bi ti svoju majku ili baku ostavila?”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. “Nije stvar u tome! Znaš da nije! Ali ovo… ovo više nije život. Ne za mene, ne za nas. Ne mogu više spavati noćima jer se bojim da će opet izaći iz stana i nestati. Ne mogu više gledati kako se gubi pred našim očima, kako viče na mene jer misli da sam netko drugi…”
Ivan je šutio. Pogledao je prema baki koja je sada tiho mrmljala nešto nerazumljivo. Sjećam se prvog dana kad ju je doveo – bilo je to prije šest mjeseci. Liječnici su rekli da ima teški oblik Alzheimerove bolesti, da su halucinacije i gubitak pamćenja neizbježni. Rekli su nam da će biti sve gore. Ja sam bila protiv toga da živi s nama – ne zato što je ne volim, nego zato što sam znala što nas čeka.
Ali Ivan nije mogao prihvatiti dom za starije. “To nije za moju baku,” govorio je. “Ona je mene odgojila kad su moji roditelji otišli u Njemačku. Dugujem joj to.”
Prvih tjedana trudila sam se. Pratila sam Maru na WC, hranila je kad bi zaboravila jesti, smirivala kad bi se uplašila vlastitog odraza u ogledalu. Noću bih ustajala čim bih čula škripu vrata – jednom smo je našli na stubištu zgrade, bosa, uplakana, tražila je svoju majku koja je umrla prije četrdeset godina.
Moja kćerka Lucija imala je tada deset godina. Počela se bojati bake – jednom ju je Mara zgrabila za ruku i vikala: “Tko si ti? Što radiš u mojoj kući?” Lucija se povukla u sebe, prestala dovoditi prijateljice doma.
Moja svakodnevica postala je niz ponavljajućih scena: presvlačenje pelena, brisanje poda, smirivanje bake kad bi vrištala iz sna, razgovori s Ivanom koji su uvijek završavali istim riječima: “Još malo, Ana. Samo još malo.”
Ali to “još malo” nikad nije završilo. Umjesto toga, osjećala sam kako nestajem. Nisam imala vremena za posao, prijatelje ni za sebe. Počela sam gubiti strpljenje – vikala bih na Maru kad bi prolila juhu po stolu ili kad bi pokušala izaći iz stana usred noći.
Jednog dana, dok sam pokušavala nahraniti Maru, ona me pljusnula po licu i počela plakati kao dijete. Sjedila sam na podu kuhinje i plakala s njom. Ivan me našao tako – nisam mogla izgovoriti ni riječ.
Te večeri smo se prvi put ozbiljno posvađali.
“Ne mogu više ovako!” rekla sam mu kroz suze. “Gubim sebe! Gubimo brak! Lucija pati!”
Ivan me gledao kao da me prvi put vidi. “Znači želiš da je izbacimo? Da umre sama negdje među strancima?”
“Ne želim to! Ali ne možemo više sami! Treba nam pomoć!”
Ivan nije odgovorio. Sljedećih dana bio je hladan i odsutan. Počeo je kasnije dolaziti kući s posla, izbjegavao me pogledati u oči.
Jedne noći probudila me buka – baka Mara opet nije bila u krevetu. Trčali smo po stubištu, pretraživali park ispred zgrade s baterijama i susjedima. Našli smo je tek pred jutro, promrzlu i zbunjenu na klupi.
Tada sam rekla Ivanu: “Ili ćemo pronaći pomoć ili ću ja otići.”
Sljedeće jutro došao mi je s koferom u ruci.
“Ako ne možeš prihvatiti moju baku, onda ne možeš ni mene,” rekao je tiho. “Idem kod sestre dok ne odlučimo što ćemo dalje.”
Lucija me zagrlila i plakala cijelu noć.
Dani su prolazili sporo i bolno. Mara je bila sve slabija; ja sam bila iscrpljena do krajnjih granica. Ivan se nije javljao.
Jednog dana došla mi je njegova sestra Sanja.
“Ana, ne možeš sama ovo nositi,” rekla mi je tiho dok smo zajedno presvlačile Maru. “Ivan ne vidi koliko te ovo uništava. On misli da si ti jaka kao njegova baka nekad… Ali nitko nije toliko jak.”
Sanja mi je pomogla pronaći dom za Maru – mali privatni dom u predgrađu gdje su joj mogli pružiti 24-satnu njegu kakvu mi nismo mogli dati.
Kad smo Maru odvezli tamo, Ivan me nazvao prvi put nakon tjedan dana.
“Jesi li sretna sad?” pitao je kroz zube.
“Nisam sretna, Ivane,” odgovorila sam tiho. “Ali barem znam da će baka imati skrb kakvu zaslužuje… a možda ćemo i mi imati priliku ponovno biti obitelj.”
Ivan se vratio nakon nekoliko tjedana – slomljen, ali zahvalan što Mara više nije lutala ulicama noću i što Lucija opet može mirno spavati.
Danas često razmišljam o svemu što smo prošli. Jesmo li izdali Maru ili smo joj dali najbolje što smo mogli? Koliko daleko treba ići zbog obitelji prije nego što izgubimo sebe?
Možda nema pravog odgovora… Što biste vi učinili na mom mjestu?