Zaboravljena od Svojih: Majčina Odluka koja je Sve Promijenila

“Zar stvarno misliš da sam ja ovdje samo da vam perem, kuham i čekam da se netko sjeti nazvati?” viknula sam, glas mi je zadrhtao, ali nisam mogla više šutjeti. Stajala sam nasred dnevnog boravka, ispred mene su sjedili Ivana, Tomislav i Sanja – moja djeca, odrasli ljudi s vlastitim životima, ali za mene još uvijek ona mala bića kojima sam brisala nos i tješila ih kad bi plakali.

Ivana je uzdahnula i pogledala u mobitel. “Mama, znaš da imam posla preko glave. Djeca su mi stalno bolesna, a Marko radi do kasno. Ne mogu svaki vikend dolaziti.”

Tomislav je samo slegnuo ramenima. “Pa imaš još snage, nisi ti stara. Ako ti treba nešto, reci.”

Sanja je šutjela. Znam da joj nije lako – razvod ju je slomio, ali ja sam joj bila rame za plakanje kad je trebalo. Sad kad meni treba netko, svi su odjednom zauzeti.

Godinama sam se trudila biti najbolja majka. Moj muž Željko umro je prije deset godina, srce ga izdalo dok je popravljao ogradu iza kuće. Ostala sam sama s troje djece i starom kućom u predgrađu Osijeka. Nije bilo lako – radila sam u školskoj kuhinji, čistila po kućama, štedjela svaku kunu da njima ništa ne fali. Ivana je završila ekonomiju, Tomislav elektrotehniku, Sanja medicinsku školu. Svi su otišli svojim putem.

Prvih nekoliko godina nakon Željkove smrti još su dolazili češće. Nedjeljni ručkovi, smijeh u dvorištu, miris pečenih paprika i graha. Ali onda su došla unučad, krediti, problemi na poslu… I ja sam postala samo adresa na kojoj se ostavlja zimnica ili pokupi pošiljka iz Njemačke.

Prošle zime sam pala na ledu ispred kuće. Satima sam ležala na hladnom betonu dok me susjeda Mara nije pronašla. Djeca su došla tek navečer – svi s istim izgovorima: promet, posao, djeca… Tada sam prvi put osjetila gorčinu. Zar sam stvarno toliko nevažna?

Dani su prolazili u tišini. Ponekad bih razgovarala sa slikom Željka na zidu. “Što smo pogriješili? Jesmo li ih previše razmazili?”

Ove godine sam napunila 68. Srce mi više nije kao prije, a ruke me bole svako jutro kad pokušam otvoriti teške škure. Mara mi je predložila dom za starije u Đakovu – kaže da je tamo lijepo, ima društva, hrana dobra. Prvo sam se nasmijala na tu ideju. Ja? U domu? Ali onda sam shvatila – možda bih tamo barem nekome bila važna.

Zato sam ih danas okupila. “Djeco,” rekla sam tiho nakon što se vika stišala, “ako vam je previše brige oko mene, prodajem kuću i idem u dom. Neću više biti teret nikome.”

Ivana je problijedila. “Mama, nemoj tako pričati! To je naša kuća! Tu smo odrasli!”

“A gdje ste sad?” upitala sam. “Kad ste zadnji put došli bez da vas molim? Kad ste zadnji put pitali kako sam spavala ili jesam li pojela nešto toplo?”

Tomislav je ustao i nervozno šetao po sobi. “Pa dobro, možemo se dogovoriti da svatko dođe jednom tjedno… Ali prodati kuću? To nije rješenje!”

Sanja je zaplakala. “Mama, oprosti… Nisam znala da ti je tako teško…”

Gledala sam ih i srce mi se kidalo. Nisam željela prijetiti ni ucjenjivati ih – samo sam htjela da shvate kako se osjećam. Da vide ženu koja je cijeli život davala sve za njih, a sad joj je ostala samo prazna kuća i hladan krevet.

Te noći nisam spavala. Slušala sam kišu kako lupa po prozoru i razmišljala o svemu što smo prošli zajedno – o prvim koracima, školskim priredbama, Željkovim šalama za stolom… I o tome kako su te uspomene sada samo moje.

Sljedećih dana djeca su počela dolaziti češće. Donosili su kolače, pomagali oko drva za zimu, vodili me kod doktora. Ali osjećala sam da to rade iz straha da ne izgubimo kuću – ne iz ljubavi ili brige.

Jedne večeri Sanja mi je priznala: “Mama, bojim se da ću jednog dana biti sama kao ti… Možda smo svi previše sebični.” Zagrlila sam je i šutjele smo dugo.

Ponekad se pitam: jesmo li mi ta generacija koja je zaboravila što znači obitelj? Je li ljubav prema djeci dovoljna da nas spasi od usamljenosti kad ostarimo? Ili svi na kraju ostanemo sami sa svojim uspomenama?

Što vi mislite – jesam li bila prestroga ili sam napokon učinila ono što je trebalo davno reći?