Nisam ti poklonila stan, samo sam ti dala da živiš: Priča o obitelji, odgovornosti i granicama ljubavi
“Nisam ti poklonila stan, Emma! Samo sam ti dala da živiš tu dok se ne snađeš!” viknula sam, glas mi je drhtao, a suze su mi već navirale na oči. Emma je stajala nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, pogleda tvrdog kao kamen. U zraku je visio miris kave i neizgovorenih riječi, a kroz prozor se čuo zvuk tramvaja s Ilice.
“Mama, pa što ti znači to? Godinama živim ovdje, sve sam uredila, platila sam i parket i novu kuhinju! Zar stvarno misliš da mogu samo tako otići?”
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, prsti su mi nervozno lupkali po staroj stolici. Sjećanja su mi navirala – dan kad sam prvi put ušla u taj stan s tatom, miris svježe boje, zvuk smijeha iz susjednog stana gdje je tada živjela teta Ljubica. Nisam željela da se sve to pretvori u još jednu obiteljsku svađu, ali osjećala sam kako mi tlo izmiče pod nogama.
Emma je uvijek bila drugačija od svog brata. Gregor je otišao u Rijeku čim je završio fakultet, zaposlio se u firmi za IT, oženio Mirelu i dobio malog Ivana. Njihov život bio je uredan, predvidljiv. Emma je ostala u Zagrebu, mijenjala poslove, tražila sebe. Kad joj je propao posao u galeriji, ponudila sam joj stan na Trešnjevci – “samo dok ne staneš na noge”, rekla sam tada.
Godine su prolazile. Emma je uređivala stan po svom ukusu – zidovi su bili puni njenih slika, police prepune knjiga i ploča. Prijatelji su joj dolazili na večere, često bi ostajali do kasno u noć. Ja sam dolazila povremeno, donosila kolače ili cvijeće s placa. Nikad nisam pitala kad će otići – nisam imala srca.
Sve dok jednog dana nisam slučajno čula razgovor između Emme i njene prijateljice Sanje:
“Ma znaš šta, razmišljam da iznajmim jednu sobu studentici. Mama ionako nikad ne dolazi, a meni bi dobro došla lova.”
Osjetila sam kako mi krv navire u lice. Stan nije bio njen! Nisam joj ga poklonila! Samo sam htjela pomoći dok ne pronađe svoj put. Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala za svoju djecu – o satima provedenim na poslu u bolnici, o kreditima koje sam otplaćivala sama nakon što nas je otac napustio.
Sljedeći dan nazvala sam Gregora.
“Mama, znaš da ja ne želim taj stan. Emma ga koristi već godinama. Ako ti smeta što ga želi iznajmiti, reci joj jasno. Ali nemoj očekivati da ću ja biti sudac među vama,” rekao mi je umorno.
Gregor je uvijek bio pragmatičan. Znao je postaviti granice. Ja nisam znala.
Kad sam napokon skupila hrabrost i suočila se s Emmom, sve je puklo. Vikale smo jedna na drugu kao dvije strankinje. Ona me optuživala da joj ne vjerujem, ja nju da me iskorištava.
“Znaš li ti koliko sam puta ostala bez novca? Koliko puta si mi rekla da će sve biti u redu? A sad mi prijetiš da ćeš me izbaciti?” Emma je plakala, ali nije popuštala.
“Ne prijetim ti! Samo želim da shvatiš – to nije tvoje! Nisam ti ga poklonila! Ako želiš svoj stan, zaradi ga sama!”
Te večeri otišla sam kući slomljena. Sjedila sam sama u dnevnoj sobi i gledala stare fotografije – Emma kao djevojčica na biciklu ispred zgrade, Gregor s osmijehom do ušiju na maturi. Gdje smo pogriješili? Jesam li previše davala? Ili premalo tražila zauzvrat?
Sljedećih tjedana Emma mi se nije javljala. Gregor mi je slao poruke – “Pusti je malo, proći će je.” Ali mene nije prolazilo. Svaki dan sam gledala telefon, čekala da se javi.
Jednog dana zazvonio je interfon. Bila je to Emma.
“Mama… možemo razgovarati?”
Sjela je preko puta mene za kuhinjski stol. Izgledala je umorno, oči su joj bile crvene.
“Razmišljala sam… Možda stvarno trebam pronaći nešto svoje. Znam da si mi puno dala. Možda previše. Ali znaš… ponekad imam osjećaj da nikad neću biti dovoljno dobra za tebe. Da uvijek nešto dugujem.”
Nisam znala što reći. Samo sam joj stisnula ruku.
“Emma… nisi mi ništa dužna. Samo želim da budeš odgovorna – prema sebi i prema meni. Ne mogu ti dati sve što poželiš, ali mogu biti tu kad padneš.”
Zagrlile smo se dugo i tiho plakale.
Danas Emma živi u malom stanu na Jarunu koji iznajmljuje s prijateljicom. Povremeno dođe na ručak nedjeljom; Gregor dolazi rjeđe jer mu posao ne dopušta često putovanje iz Rijeke. Stan na Trešnjevci stoji prazan – još uvijek nisam odlučila što ću s njim.
Ponekad se pitam: gdje završava roditeljska ljubav, a počinje odgovornost? Jesmo li dužni svojoj djeci dati sve – ili ih moramo naučiti kako da sami grade svoj dom? Što vi mislite?