Između ljubavi i pravde: Priča o izgubljenoj obitelji i borbi za dom

“Ti si ga nagovorila! Znam ja dobro kakva si ti!” Ružičin glas parao je tišinu stubišta, dok su susjedi provirivali kroz vrata. Stajala sam na pragu našeg malog stana u Novom Zagrebu, držeći ključeve u ruci, a srce mi je tuklo kao ludo. Ante je šutio, gledao u pod, dok je njegova majka nastavila: “Da nije tebe, moj sin bi još bio moj!”

Nikad nisam mislila da će moj život postati ovakva drama. Odrasla sam u iznajmljenom stanu na Trešnjevci, roditelji su mi uvijek govorili: “Ivana, ne očekuj ništa osim onoga što sama zaradiš.” Kad sam upoznala Antu na faksu, činilo se da napokon imam nekoga tko razumije što znači boriti se za svaki korak. Njegov otac je umro rano, ostavio mu je mali stan na Knežiji, ali majka Ružica nikad nije preboljela ni razvod ni gubitak.

Naša veza bila je isprva tiha luka. Ante je bio blag, povučen, uvijek spreman pomoći. Njegova majka nas je često posjećivala, donosila sarmu i savjete koje nitko nije tražio. “Ivana, znaš li ti kuhati? Moj Ante voli domaće!” Smijala sam se tada, misleći da su to samo sitne provokacije.

Ali kad smo odlučili zaručiti se, sve se promijenilo. Ružica je postala hladna, počela je dolaziti nenajavljeno, prebirati po našim stvarima. Jednom sam je zatekla kako pretražuje moje ladice. “Tražim samo papire od stana! Moraš znati gdje su važni dokumenti!” rekla je, ali u očima joj je gorjela sumnja.

Nakon vjenčanja, Ante i ja smo odlučili prepisati stan na njega – činilo se logično, bio je njegov nasljednik. Nisam ni slutila da će to biti početak kraja naše sreće. Ružica je poludjela kad je saznala. “To nije pošteno! Ja sam ga odgojila sama! Taj stan pripada meni isto koliko i njemu!” vrištala je pred cijelom obitelji na Božićnom ručku.

Počeli su stizati pozivi odvjetnika. Ružica nas je tužila – tvrdila je da sam manipulirala Antom da stan prepiše samo na sebe i da ona ima pravo na dio vrijednosti jer ga je sama odgojila nakon razvoda. Sudski proces trajao je skoro dvije godine. Svaki mjesec sam morala vaditi potvrde, svjedočiti pred sucem, slušati kako me nazivaju pohlepnom i beskrupuloznom ženom.

Ante se povukao u sebe. Počeo je kasno dolaziti kući, šutio za stolom. Jedne večeri sam ga pitala: “Zašto ništa ne kažeš? Zašto me ne braniš?” Samo je slegnuo ramenima: “To je moja mama… Ne mogu protiv nje.” Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši.

Moji roditelji nisu imali novca da mi pomognu s odvjetnicima. Zadužila sam se kod prijateljice Mirele – još uvijek joj vraćam dugove. Svaka rata kredita bila mi je podsjetnik na to koliko me košta pokušaj da izgradim svoj dom.

Na sudu su Ružičini svjedoci pričali kako sam uvijek bila ambiciozna, kako sam “ciljala visoko” i kako sam navodno nagovarala Antu da prekine kontakt s majkom. “Nikad nisam rekla da ne viđaš mamu!” plakala sam pred sucem. Ante me gledao kao stranca.

Kad smo napokon dobili presudu – sudac je odlučio da Ružica nema pravo na stan jer ga nije naslijedila ni od bivšeg muža ni od sina – osjećala sam samo prazninu. Nije bilo pobjede. Naša veza više nije postojala; Ante se iselio nekoliko mjeseci kasnije.

Ostala sam sama u stanu koji više nije bio dom nego podsjetnik na sve što sam izgubila. Susjedi su šaptali iza leđa: “Ona što se posvađala s muževom materom…” Mirela mi je rekla: “Ivana, nisi ti kriva što su ljudi pohlepni.” Ali nisam mogla prestati razmišljati – jesam li mogla biti mekša? Jesam li trebala popustiti?

Godinama kasnije još uvijek sanjam Ružičin glas i osjećam knedlu u grlu kad prolazim pored odvjetničkih ureda. Naučila sam da ljubav ne može pobijediti sve – pogotovo ne stare rane i neizgovorene boli koje ljudi nose iz svojih obitelji.

Ponekad sjedim sama uz prozor i pitam se: Je li vrijedilo boriti se za nešto što mi je na kraju oduzelo sve? Što biste vi učinili na mom mjestu – popustili ili nastavili borbu do kraja?