Mama, ne mogu više: Ključevi naše kuće nisu više tvoji
“Ivane, opet je bila ovdje!” Lejlin glas je drhtao dok je stajala na pragu dnevnog boravka, još uvijek u kaputu, s torbom prebačenom preko ramena. Pogledao sam je, osjećajući kako mi se srce steže. Znao sam na što misli – majka je opet došla nenajavljeno, kao da naš stan u Novom Zagrebu nije naš, nego njezin.
“Što je sad bilo?” pitao sam tiho, pokušavajući sakriti vlastitu frustraciju. Lejla je sjela nasuprot mene, oči su joj bile crvene od suza.
“Ušla je, otvorila frižider, komentirala kako ništa ne valja, a onda mi rekla da sam lijena i da ne znam brinuti o tebi. Ivane, ja ovo više ne mogu. Ili ona, ili ja.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam zurio u pod. Znao sam da je Lejla u pravu. Godinama sam pokušavao balansirati između dvije žene koje volim – majke Ankice i supruge Lejle. Ali Ankica nikada nije prihvatila Lejlu. Govorila je da je Bosanka, da nije dovoljno dobra za mene, da će me odvesti iz Zagreba i uništiti mi život. Svaki put kad bi došla, unosila bi nemir u naš dom.
Sjećam se kad smo prvi put donijeli ključeve od stana. Majka je stajala pored mene i rekla: “Sine, ovo je i tvoja kuća. Ne zaboravi tko ti je pomogao da je kupiš.” I stvarno, dala nam je dio novca za kaparu. Ali nikad nisam mislio da će to značiti da ima pravo dolaziti kad god poželi.
Te večeri nisam mogao spavati. Lejla je plakala u drugoj sobi. U meni se lomilo sve – osjećaj krivnje prema majci i odgovornost prema ženi koju volim. Sjetio sam se djetinjstva u Osijeku, kako me majka sama odgajala nakon što nas je otac napustio. Sve što imam, dugujem njoj. Ali sad imam svoju obitelj.
Sljedećeg jutra nazvao sam majku. “Mama, moramo razgovarati. Dođi danas popodne.”
Došla je točno u tri, kao uvijek točna i stroga. Sjela je za stol, pogledala me ispod obrva.
“Što se događa? Što ti ta žena puni glavu?”
“Mama, molim te…”
“Neću ja njoj dozvoliti da me izbaci iz života mog sina! Ja sam te rodila! Ona je došla iz Bosne i misli da će mi naređivati?”
Osjetio sam kako mi krv vrije. “Mama! Dosta! Ovo nije više tvoj dom. Ovo je moj i Lejlin dom. Ne možeš dolaziti kad god poželiš i vrijeđati moju ženu.”
Pogledala me kao da sam joj zabio nož u srce. “Znači, ona ti je važnija od mene?”
“Nije stvar u tome tko mi je važniji. Stvar je u poštovanju. Lejla je moja žena. Ako ne možeš poštovati nju i naš dom, ne možeš više imati ključeve od stana.”
Tišina. Samo zvuk sata na zidu.
“Dobro”, rekla je napokon ledenim glasom. “Evo ti ključevi. Ali zapamti – kad te ona ostavi, nemoj dolaziti meni plakati!”
Otišla je bez pozdrava.
Te večeri Lejla me zagrlila kao nikad prije. Plakala je od olakšanja i tuge istovremeno.
Ali nije tu bio kraj problemima. Majka me tjednima nije zvala. Rođaci su počeli šaptati – “Ivan se okrenuo protiv svoje krvi zbog žene.” Na poslu sam bio rastresen, prijatelji su me pitali što se događa.
Jedne subote zazvonio mi je mobitel – bio je to brat Mario iz Splita.
“Šta si to napravio mami? Plače svaki dan! Kaže da si joj oduzeo sve!”
Objasnio sam mu sve, ali on nije razumio. “Ti si zaboravio tko si! Da nije nje bilo, ne bi imao ništa!”
Počeo sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno pogriješio? Je li moguće biti dobar sin i dobar muž istovremeno?
Lejla mi je pokušavala biti podrška, ali osjećao sam kako se udaljavamo zbog tereta koji nosim.
Jedne večeri sjeli smo zajedno na balkon.
“Ivane”, rekla je tiho, “znam koliko ti znači majka. Ali ako ne postaviš granice sad, nikad nećeš imati miran život ni sa mnom ni s njom.”
Pogledao sam svjetla grada i zapitao se – koliko nas ima koji se lomimo između roditelja i partnera? Koliko nas živi tuđe živote iz osjećaja dužnosti?
Danas još uvijek boli kad pomislim na majku samu u stanu u Osijeku. Ali prvi put nakon dugo vremena osjećam da imam svoj dom.
Ponekad se pitam – jesam li mogao drugačije? Je li moguće zadovoljiti sve koje volimo ili uvijek netko mora biti povrijeđen?
Što vi mislite – gdje završava dužnost djeteta, a počinje pravo na vlastitu sreću?