Kad Ljubav Postane Tišina: Moj Muž Insistira da Upravlja Novcem, Iako Zarađuje Manje
“Ne možeš ti razumjeti kako je to kad si muškarac u ovoj zemlji!” Dino je povisio ton, a ja sam stajala nasred kuhinje s ključevima od službenog auta u ruci. Srce mi je lupalo, ali nisam znala što bih rekla. Nije prvi put da razgovor o novcu završi ovako – zapravo, već mjesecima više ni ne razgovaramo, samo šutimo dok večeramo ili gledamo televiziju.
Sve je počelo prije tri godine, kad smo se vjenčali u Sarajevu. Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Sine, budi svoja, ne oslanjaj se ni na koga.” Tata je bio tiši, ali mi je pružio podršku kad sam odlučila studirati ekonomiju u Zagrebu. Nakon fakulteta, posao u jednoj velikoj banci došao je brzo – radila sam dan i noć, napredovala, dobila službeni auto i plaću o kojoj su moje prijateljice mogle samo sanjati.
Dino je bio drugačiji. Završio je građevinu, ali posao mu je bio nestalan – malo radi, malo ne radi. Kad smo se upoznali na rođendanu kod prijateljice Lejle, svidjela mi se njegova toplina i smisao za humor. Nije ga bilo briga što zarađujem više; barem sam tako mislila.
Nakon svadbe, uselili smo u moj stan na Trešnjevci. Prvih mjeseci sve je bilo idilično – zajedničke večere, izleti na Plitvice, planovi za budućnost. No, čim su stigli prvi računi i troškovi za renovaciju kupaonice, Dino je predložio: “Možda bi bilo bolje da ja vodim naše financije. Znaš kako je kod mene doma – tata je uvijek bio zadužen za novac. Bit će lakše ako sve ide preko mene.”
Zastala sam. Nisam bila sigurna. “Ali ja sam navikla sama plaćati račune…”
“Ma pusti to, ljubavi. Ja ću sve srediti. Ti imaš dovoljno stresa na poslu.”
Pristala sam – iz ljubavi ili iz želje da izbjegnem svađu, ni sama ne znam. Prvih nekoliko mjeseci činilo se da sve ide dobro. Dino bi mi ostavio popis troškova na stolu: režije, hrana, gorivo za auto. Ja bih mu dala svoju karticu ili gotovinu kad bi zatrebalo.
Ali s vremenom su se stvari promijenile. Počeo je komentirati moje troškove: “Opet si kupila novu torbu? Zar ti nije ona prošla bila dovoljna?” ili “Zašto daješ Lejli novac kad joj muž radi u Njemačkoj?”
Osjećala sam se kao dijete koje mora tražiti dopuštenje za svaku kunu. Moja sloboda nestajala je polako, neprimjetno.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Dino je rekao: “Znaš, mogao bih otvoriti još jedan račun na svoje ime – lakše će biti pratiti troškove.”
“Ali zašto? Zar nije bolje da imamo zajednički račun? Tako rade svi moji kolege…”
“Tvoji kolege nisu muškarci iz Bosne! Kod nas se zna red.”
Nisam imala snage raspravljati. Počela sam šutjeti. Kad bih dobila bonus na poslu, nisam mu govorila. Kad bi me pitao zašto kasnim s posla, slagala bih da imam sastanak.
Moja mama je primijetila promjenu: “Sine, jesi li dobro? Dino ti izgleda nervozno zadnjih mjeseci.”
“Sve je u redu, mama,” slagala sam.
Ali nije bilo u redu. Dino je postajao sve nesigurniji – svaki put kad bih spomenula posao ili povišicu, lice bi mu se smrknulo.
Jednog dana došao je kući ranije nego inače i pronašao moj izvod iz banke na stolu.
“Što je ovo? Zašto imam osjećaj da mi nešto skrivaš?”
“Ne skrivam ništa! Samo želim imati malo privatnosti!”
“Privatnost? U braku nema privatnosti!”
Te večeri nismo razgovarali. Ni sljedeće jutro. Dani su prolazili u tišini – doručak bez riječi, večere pred televizorom.
Ponekad bih ga gledala dok spava i pitala se gdje je nestao onaj veseli dečko s rođendana kod Lejle. Gdje sam nestala ja – ona koja se smije i vjeruje sebi?
Prijateljice su me zvale na kavu, ali nisam imala snage objašnjavati zašto više ne izlazim ili zašto stalno gledam na sat.
Jednog dana Lejla me pitala: “Jesi li sretna?”
Nisam znala što da odgovorim.
Dino i ja sada živimo kao cimeri – dijelimo stan i troškove, ali ne i snove ni razgovore. Ponekad poželim vikati na sav glas: “Zašto si mi oduzeo ono što sam gradila cijeli život? Zašto sam ti to dopustila?”
Ali onda pogledam njega – umornog, zabrinutog zbog posla kojeg nema dovoljno – i shvatim da nije samo do njega. I ja sam pristala na ovu šutnju.
Možda smo oboje žrtve očekivanja – njegovih o tome kakav muškarac treba biti i mojih o tome što znači biti voljena žena.
Ponekad se pitam: Je li moguće ponovno pronaći povjerenje kad jednom nestane? Može li brak preživjeti bez iskrene komunikacije ili smo osuđeni na ovu tišinu koja nas polako guši?