Kad Tradicija Postane Teret: Moja Bitka za Svoju Sreću

“Opet si sve sama radila, Arijana?” začuo se glas moje svekrve, Vesne, dok je s vrata kuhinje promatrala nered koji sam pokušavala dovesti u red. Ruke su mi bile crvene od vruće vode, a leđa su me boljela od stajanja. “Nije ti valjda teško, pa ti si mlada žena!” dodala je s onim poznatim poluosmijehom koji više vrijeđa nego što tješi.

U tom trenutku, dok su tanjuri zveckali pod mojim prstima, osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Ali nisam plakala. Nisam im htjela dati to zadovoljstvo. Godinama sam šutjela, godinama sam bila ta koja dočekuje goste, kuha, reže kolače, pere suđe, a svi drugi – pogotovo muževa obitelj – sjede, smiju se i komentiraju kako je “lijepo kad se svi okupimo kod nas”. Kod NAS? Kod mene, zapravo. Jer Marko nikad nije ni pitao treba li mi pomoć. On bi samo nestao s ocem ili bratom na balkon uz pivo, dok bih ja ostajala sama s Vesnom i njezinim sitnim primjedbama.

Ove godine odlučila sam nešto promijeniti. Markov rođendan uvijek je bio moj najgori dan u godini. Njegova sestra Ivana bi došla s troje djece, brat Dario s novom djevojkom (koju nitko ne voli), stric Jozo koji uvijek donese rakiju i onda zaspe na kauču… Svi su dolazili bez najave, bez pitanja što treba donijeti ili pomoći. Samo bi navalili na stol kao da je to njihovo pravo.

“Ove godine neću kuhati ručak za petnaest ljudi,” rekla sam Marku tjedan dana ranije dok smo sjedili za stolom. “Ne mogu više. Ili ćemo otići negdje vani ili neka svatko donese nešto svoje.”

Pogledao me kao da sam mu rekla da ću prodati stan. “Ma daj, Arijana, pa znaš da se to kod nas ne radi. Mama bi poludjela! Šta će ljudi reći?”

“A šta će ljudi reći kad jednog dana završim u bolnici od stresa?” odgovorila sam tiho, ali odlučno.

Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i otišao pod tuš.

Dan rođendana došao je prebrzo. Ovaj put sam napravila samo jednu veliku zdjelu salate i ispekla dvije pite – ništa više. Stol je bio poluprazan u odnosu na prošle godine. Kad su gosti počeli dolaziti, prvo su šutjeli, a onda su počeli komentari.

“A gdje je sarma?” upitala je Ivana čim je ušla.

“Nema sarmi ove godine,” rekla sam mirno. “Dogovorili smo da svatko donese nešto svoje ako želi jesti više od ovoga.”

Vesna je odmah zakolutala očima: “Pa zar je to način? Markov rođendan bez sarme i pečenja? Šta će reći susjedi?”

“Neka kažu što hoće,” odgovorila sam, osjećajući kako mi srce lupa u prsima.

Marko je sjedio za stolom i šutio. Nije me podržao ni jednom riječju.

Gosti su jeli šutke, atmosfera je bila napeta kao nikad prije. Dario je tiho pitao ima li barem kave, a Jozo je samo natočio još jednu čašicu rakije i zavalio se u fotelju.

Nakon što su otišli, kuća je bila tiha kao grob. Marko je sjedio na kauču i gledao u pod.

“Zadovoljna?” upitao me napokon.

“Ne znam,” odgovorila sam iskreno. “Ali barem nisam umrla od umora kao prošle godine.”

Sljedećih dana Vesna nije zvala. Ivana je poslala poruku: “Nadam se da ćeš drugi put bolje razmisliti prije nego što uništiš obiteljsku tradiciju.” Nisam odgovorila.

Na poslu sam bila odsutna, kolegica Mirela me pitala što mi je. Ispričala sam joj sve, a ona me zagrlila: “Znaš koliko nas ima koje prolazimo isto? Samo što se rijetko koja usudi reći dosta.”

Počela sam razmišljati – jesam li ja stvarno kriva što sam pokušala zaštititi sebe? Zašto se od žena očekuje da sve nose na svojim leđima? Zašto Marko nije rekao ništa kad su me napadali?

Jedne večeri sjela sam s njim za stol.

“Marko, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Ili ćemo zajedno nositi teret tvoje obitelji ili ću ja otići.”

Gledao me dugo, šutio. Zatim tiho rekao: “Navikli smo da ti sve možeš… Nisam ni razmišljao kako ti je.”

“Vrijeme je da počneš razmišljati,” rekla sam kroz suze.

Ne znam što će biti dalje. Znam samo da više neću biti ta koja šuti i trpi zbog tuđih očekivanja i tradicija koje me guše.

Možda će me osuditi, možda će me razumjeti – ali prvi put nakon dugo vremena osjećam da dišem.

Pitam vas: Koliko vas još šuti zbog tradicije i tuđih očekivanja? Kada ćemo napokon reći dosta?