Treba li bivša svekrva imati pravo viđati unuku?
“Zar stvarno misliš da je pametno pustiti Mariju u našu kuću?” pitala me sestra Ana dok sam slagala balone za Lenin rođendan. Pogledala sam je umorno, osjećajući težinu prošlih mjeseci. “Ana, to je njezina baka. Dario se nije ni javio. Lena ima pravo na baku, zar ne?”
Ana je slegnula ramenima, ali vidjela sam zabrinutost u njezinim očima. “Samo… znaš kakva je ona. Uvijek nešto komentira, uvijek pokušava opravdati Darija.”
Nisam imala snage za još jednu raspravu. Prošlo je godinu dana otkako sam se razvela od Darija. On je otišao s drugom ženom, ostavio me s tromjesečnom bebom i kreditom za stan u Novom Zagrebu. Prvih mjeseci nisam znala gdje mi je glava. Mama mi je pomagala s Lenom, ali osjećala sam se kao da sam pod staklenim zvonom – svi su me gledali sažaljivo, kao da čekaju kad ću puknuti.
Ali Marija… Marija nikad nije prestala dolaziti. Svaki tjedan bi donijela nešto za Lenu – voće, igračke, ponekad novac za pelene. Nikad nije puno pričala o Dariju, ali kad bi ga spomenula, uvijek bi ga branila: “Znaš, on je dobar dečko, samo se pogubio…”
Na dan rođendana Lena je bila presretna. Marija je došla s velikom plišanom žirafom i kutijom bajadera. “Sretan rođendan, zlato moje!” viknula je i podigla Lenu u zrak. Gledala sam ih i srce mi se steglo – Lena je imala pravo na tu ljubav, ali ja sam osjećala gorčinu.
Nakon šetnje parkom vratile smo se kući. Ana je ostala na ručku, a mama je šutjela dok smo rezale tortu. Marija je pričala o Dariju: “Jučer sam ga vidjela, radi puno, umoran je… Znaš, nije mu lako bez vas.” Osjetila sam kako mi krv vrije.
“Marija, molim vas… Lena danas slavi rođendan. Ne želim pričati o Dariju,” rekla sam tiho.
Marija je spustila pogled. “Oprosti, Ivana. Samo… on vas voli na svoj način.”
Ana je prevrnula očima i kasnije mi šapnula: “Vidiš? Nikad neće prestati braniti svog sina.”
Navečer, kad su svi otišli, sjela sam na kauč i gledala Lenu kako spava s plišanom žirafom u naručju. Poruke su počele stizati – prijateljica Mirela: “Čula sam da ti je bivša svekrva bila na rođendanu? Jesi ti normalna?” Druga prijateljica, Sanja: “Ne bih ja to dozvolila. Neka Dario dođe ako želi vidjeti dijete!”
Osjećala sam se kao da sam izdala samu sebe. Svi su očekivali da budem čvrsta, da prekinem sve veze s Darijevom obitelji. Ali Lena nije kriva što joj je otac zaboravio rođendan. Zar joj trebam oduzeti i baku?
Sljedećih dana mama me ispitivala: “Ivana, jesi li sigurna da radiš pravu stvar? Marija će uvijek biti na strani svog sina. Što ako jednog dana povede Lenu kod Darija bez tvog znanja?”
Nisam znala što reći. Povjerenje mi je bilo poljuljano, ali nisam htjela biti ta koja će Leni uskratiti ljubav bake.
Jedne večeri zazvonio mi je mobitel – Dario. Nisam ga čula mjesecima.
“Ivana? Čuo sam da je mama bila kod vas za Lenin rođendan… Hvala ti što joj to dopuštaš. Znam da nisam bio dobar otac… Ali ne znam kako da popravim stvari.”
Glas mu je bio tih, slomljen.
“Dario, Lena te treba. Ako želiš biti dio njenog života, moraš se potruditi. Ne možeš očekivati da će tvoja mama sve rješavati umjesto tebe,” odgovorila sam.
Nakon tog razgovora osjećala sam olakšanje i tugu istovremeno. Marija me nazvala sutradan: “Ivana, hvala ti što si mi dopustila da budem s Lenom. Znam da nije lako… Samo želim biti baka svojoj unuci.”
Ponekad se pitam jesam li previše popustljiva ili samo želim najbolje za svoje dijete. U tramvaju slušam razgovore drugih žena – svaka ima svoje mišljenje: “Ja bih joj zabranila!”, “Dijete treba baku!”, “A što ako baka okrene dijete protiv tebe?”
Svaki put kad Lena zagrli Mariju ili kad se nasmije njezinim pričama o djetinjstvu u Bosanskoj Posavini, srce mi omekša. Ali kad čujem kako opravdava Darija ili kad osjetim osudu okoline, poželim sve prekinuti.
Možda nema ispravnog odgovora. Možda svaka majka mora sama odlučiti što je najbolje za njezino dijete.
Gledajući Lenu kako spava, pitam se: Jesam li pogriješila što sam pustila Mariju u naš život? Ili sam joj dala ono što joj najviše treba – ljubav bake?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li lojalnost prema sebi važnija od djetetove sreće?