Ove godine ne slavim rođendan – ali prijatelji su imali druge planove
“Ne mogu ove godine, stvarno ne mogu…” ponavljala sam sebi dok sam sjedila za kuhinjskim stolom, zureći u praznu šalicu kave. Bilo je rano jutro, a sunce se tek provlačilo kroz zavjese. U stanu je vladala tišina, osim šaptanja mog unutarnjeg glasa koji je ponavljao: “Nemaš novca, Jasmina. Nemaš ni za poklon djeci, a kamoli za slavlje.”
Mobitel mi je zatreperio na stolu. Poruka od Mirele: “Ej, šta planiraš za rođendan? Djeca pitaju hoće li biti torte kao prošle godine.” Osjetila sam knedlu u grlu. Mirela, moja najbolja prijateljica još iz srednje škole, uvijek je znala kad nešto nije u redu. Nisam joj odmah odgovorila. Umjesto toga, gledala sam kroz prozor na park gdje su se djeca već igrala, a ja sam osjećala težinu svakodnevnih briga.
Muž, Dario, već je otišao na posao. Radio je duge smjene u skladištu i često se vraćao iscrpljen, s mirisom prašine i umora na sebi. Ja sam ostala bez posla prošlog mjeseca kad je trgovina u kojoj sam radila zatvorena. “Bit će bolje, Jasmina,” govorio bi mi svaku večer dok bismo sjedili na balkonu i šutjeli zajedno. Ali meni nije bilo bolje. Računi su se gomilali, a hladnjak je bio sve prazniji.
Nisam htjela da itko zna koliko mi je teško. Uvijek sam bila ona koja organizira druženja, peče kolače za sve rođendane i šalje poruke podrške kad netko prolazi kroz teško razdoblje. Sada sam ja bila ta kojoj je trebala pomoć, ali nisam znala kako to priznati.
Ponovno poruka – ovaj put od Lejle: “Jasmina, hoćeš li da donesem nešto za klince? Ajde, nemoj da izmišljaš izgovore!” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Lejla je uvijek bila direktna, bez dlake na jeziku. Znala sam da će me pročitati kao otvorenu knjigu.
Odlučila sam im napisati poruku u grupu: “Drage moje, ove godine neću slaviti rođendan. Financije su mi katastrofa i stvarno ne mogu ništa organizirati. Nadam se da razumijete.” Poslala sam poruku i odmah isključila mobitel. Nisam htjela čitati odgovore.
Danima nakon toga izbjegavala sam ih. Nisam išla na kavu u park, nisam odgovarala na pozive. Djeca su pitala zašto ne idemo kod Mirele ili Lejle, a ja bih izmislila neku ispriku. Osjećala sam se kao da tonem sve dublje u vlastitu sramotu.
Na dan mog rođendana probudila sam se ranije nego inače. Dario je već bio otišao na posao, a djeca su još spavala. Skuhala sam kavu i sjela na balkon, pokušavajući ignorirati osjećaj praznine koji me pratio.
Odjednom sam začula žamor ispred zgrade. Pogledala sam kroz prozor i vidjela Mirelu, Lejlu, Sanju i njihovu djecu kako nose balone i vrećice s kolačima. Srce mi je počelo lupati kao ludo.
Zvono na vratima zazvonilo je uporno. Otvorila sam vrata s knedlom u grlu.
“Sretan rođendan!” povikali su svi u glas. Djeca su mi utrčala u zagrljaj, a Mirela mi je pružila tortu na kojoj je pisalo: “Za našu Jasminu – najbolju prijateljicu!”
“Ali… rekla sam da ne slavim…” promucala sam kroz suze.
Lejla me zagrlila: “Ma pusti ti to! Nisi ti sama na ovom svijetu. Svi imamo teške dane. Danas slavimo tebe!”
Sanja je iz torbe izvadila domaći sok i sendviče: “Nismo ti došle zbog hrane ni zbog poklona. Došle smo jer te volimo i jer si nam važna!”
Djeca su već trčkarala po stanu, smijala se i igrala skrivača među jastucima. Mirela mi je tiho šapnula: “Znaš, svi smo prošli kroz ovakve trenutke. Sjećaš se kad sam ja ostala bez posla? Ti si tada bila uz mene. Sad smo mi tu za tebe.”
Osjetila sam kako mi teret polako silazi s ramena. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se voljeno i prihvaćeno baš takva kakva jesam – sa svim svojim slabostima i brigama.
Kasnije tog dana Dario je došao kući i zatekao nas kako pjevamo uz gitaru koju je Sanjin muž donio iz auta. Pogledao me s osmijehom i rekao: “Vidiš? Nisi sama.”
Te večeri, dok su svi polako odlazili kućama, Mirela me zagrlila još jednom: “Jasmina, nikad nemoj misliti da moraš sve sama nositi. Prijatelji su tu da dijele teret s tobom.”
Ostala sam sjediti na balkonu dok su se svjetla gasila po susjedstvu. Razmišljala sam o svemu što se dogodilo tog dana – o ljubavi koju sam dobila kad mi je najviše trebala.
Ponekad se pitam – zašto nam je tako teško priznati da nam treba pomoć? Zašto osjećamo sram kad nismo dobro? Možda bismo svi trebali češće otvoriti srce i pustiti druge unutra.