Večere koje su promijenile sve: Priča o sinu, snahi i starim navikama
“Opet ste došli?” izletjelo mi je prije nego sam stigla zaustaviti jezik. Stajala sam na vratima, gledajući svog sina Ivana i njegovu suprugu Lejlu kako nose vrećice iz trgovine. Lejla se nasmiješila, onako kako samo ona zna, široko i bezbrižno, kao da nije primijetila moju nelagodu.
“Mama, donijeli smo ti one tvoje kifle iz pekare na ćošku!” Ivan je pokušavao razbiti napetost, ali ja sam već osjećala kako mi srce brže lupa. Nije mi bilo lako naviknuti se na to da moj sin, koji je do jučer živio pod mojim krovom, sada dolazi svaki dan sa ženom koju jedva poznajem. A još teže mi je padalo što Lejla stalno donosi nešto novo – neki začin iz Sarajeva, sojin umak, čak i papirnate salvete s uzorkom.
“Nisam navikla da se kupuje na veliko,” promrmljala sam sebi u bradu dok sam vadila stvari iz vrećice. “Kod nas se uvijek znalo – kupiš koliko ti treba za danas, ne gomilaš.”
Lejla je čula. “Znam, teta Marija, ali ovako je lakše… i jeftinije. U Sarajevu svi kupuju na veliko.”
Ivan je pogledao u pod. Znao je da me to nervira. “Mama, hajde da večeramo zajedno. Lejla je napravila sarmu po receptu njene nane.”
Sarma? U mojoj kući? Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima, ali nisam znala jesam li ljuta ili tužna. Moja pokojna majka je uvijek govorila: “Drži se svojih običaja, Marija. Ako popustiš jednom, sve će ti uzeti.” Ali kad sam pogledala Ivana, vidjela sam onog dječaka koji me molio da mu napravim palačinke nedjeljom. Nisam imala srca odbiti ga.
Sjeli smo za stol. Lejla je pažljivo servirala sarmu, a Ivan je sipao domaći sok od bazge koji sam sama napravila. Prvi zalogaj bio je… drugačiji. Nije bio kao mamina sarma, ali bio je topao, pun okusa i ljubavi.
“Znaš, teta Marija,” počela je Lejla tiho, “meni je mama umrla kad sam imala deset godina. Oduvijek sam sanjala da imam nekoga s kim ću kuhati večeru svaki dan. Hvala ti što nas primaš.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam znala što reći. Samo sam klimnula glavom i nastavila jesti.
Tako su počele naše večere. Svaki dan u isto vrijeme – Ivan i Lejla bi došli s nekom novom namirnicom ili receptom, a ja bih gunđala i prigovarala. Ali istina je bila da sam ih čekala cijeli dan. Počela sam čak i sama kupovati više hrane, “za svaki slučaj”.
Jednog dana, dok smo čistili stol nakon večere, Lejla me pitala: “Teta Marija, zašto nikad ne pričaš o djedu Anti? Ivan kaže da ga se rijetko sjeća.”
Zaledila sam se. Moj otac je bio strog čovjek, nikad nije pokazivao osjećaje. Odrasla sam u kući gdje se nije smjelo plakati ni smijati preglasno. Sve što sam znala o ljubavi naučila sam sama, kroz pogreške.
“Nema tu šta za pričati,” odgovorila sam kratko.
Lejla nije odustajala. “Možda bi bilo lakše kad bi podijelili priče… Ja sam uvijek mislila da su obiteljske večere prilika za to.”
Ivan me pogledao molećivo. “Mama…”
Te večeri prvi put sam ispričala priču o tome kako me otac tjerao da učim njemački jer je mislio da ćemo svi jednog dana morati otići iz Hrvatske. Ispričala sam kako sam prvi put poljubila Ivana starijeg u dvorištu iza škole i kako me otac zbog toga tri dana nije pogledao.
Lejla je slušala sa suzama u očima. Ivan me zagrlio nakon toliko godina.
Sljedećih tjedana počeli smo pričati sve više – o ratu, o gubicima, o snovima koje nikad nisam ostvarila jer sam uvijek stavljala porodicu na prvo mjesto. Lejla je pričala o Sarajevu pod opsadom, o tome kako joj je mama pravila supu od kocke jer ničeg drugog nije bilo.
Jedne večeri Ivan je donio vijest: “Mama, Lejla i ja razmišljamo da preselimo kod tebe dok ne skupimo za stan.”
Osjetila sam paniku – moj mir, moja rutina! Ali onda sam shvatila koliko mi znače te večere, njihova prisutnost, smijeh u kući koja je godinama bila pretiha.
“Dobro,” rekla sam tiho. “Ali pod jednim uvjetom – ja biram što ćemo jesti nedjeljom!”
Svi smo se nasmijali.
Danas više ne brojim koliko puta tjedno dolaze na večeru. Ponekad Lejla donese nešto novo iz Sarajeva, ponekad ja napravim starinsku juhu od rajčice kao što ju je moja mama radila. Ivan sjedi između nas i smije se našim prepirkama oko začina.
Nisam mislila da ću ikada moći pustiti stare navike i otvoriti srce nekome tko nije iz mog svijeta. Ali sada znam – porodica nije ono što nas dijeli nego ono što nas spaja.
Ponekad se pitam: Koliko puta smo propustili priliku za sreću samo zato što smo se bojali promjena? Možda baš u toj promjeni leži prava radost života.