Odmor u Zagrebu: Kako sam umjesto uživanja postala nevidljiva pomoćnica vlastitom sinu

„Jel’ ti stvarno misliš da je normalno da ovako živiš, Ivane?“ – izgovorila sam tiho, gotovo šaptom, dok sam stajala nasred njegove kuhinje, okružena prljavim tanjurima, ostacima hrane i zgužvanim čarapama na podu. Ivan je samo slegnuo ramenima, ni ne podižući pogled s mobitela. Njegova supruga, Lejla, sjedila je za stolom i pila kavu, kao da me nema. U tom trenutku, osjećala sam se kao da sam upala u tuđi život, a ne došla svom sinu u goste.

Došla sam iz malog sela pokraj Dervente, gdje se još uvijek zna red – gdje se kuća čisti subotom, gdje se ručak jede zajedno, gdje se majka poštuje. Nisam bila kod Ivana otkako su se vjenčali prošle godine. Sjećam se tog dana: Lejla je bila nervozna, Ivan uzbuđen, a ja ponosna. Pomislila sam tada: „Eto, odgojila si čovjeka.“

Ali sada, godinu dana kasnije, stojim u njihovom stanu u Novom Zagrebu i osjećam se kao da sam pogriješila negdje putem. Planirala sam ovaj posjet mjesecima. Ostavila sam vrt i kokoši na brigu susjedi Mariji, spakirala najbolju pitu od jabuka i krenula autobusom prema gradu. Maštala sam o šetnjama Jarunom, zajedničkim kavama na terasi i dugim razgovorima do kasno u noć.

Umjesto toga, dočekao me nered. Prvi dan sam mislila – mladi su, rade puno, nemaju vremena. Drugi dan sam već počela skupljati čarape po stanu i prati suđe. Treći dan sam ribala kupaonicu jer nisam mogla gledati kamenac na pločicama. Nitko nije rekao ni riječ. Niti hvala, niti „nemoj mama, odmori“. Samo su nastavili sa svojim životima – posao, mobitel, Netflix.

Jednog jutra, dok sam usisavala dnevni boravak, Lejla je prošla pored mene s šalicom kave i rekla: „Možeš li kad završiš prebrisati i stol? Ostalo je nešto kečapa od sinoć.“ Pogledala sam je u nevjerici. Nisam znala što reći. U selu bi snaha barem pitala treba li mi pomoć ili bi mi skuhala kavu.

Navečer sam pokušala razgovarati s Ivanom. „Sine, znaš li ti koliko mi znači što sam ovdje? Nisam došla da čistim.“ On je samo odmahnuo rukom: „Ma pusti mama, navikli smo tako. Lejla i ja radimo po cijele dane. Ti si ionako uvijek voljela sređivati.“

Te riječi su me zaboljele više nego što bih priznala. Jesam li zaista cijeli život bila samo netko tko voli sređivati tuđi nered? Gdje je nestalo ono poštovanje koje sam učila svoju djecu? Gdje je nestala zahvalnost?

Sljedećih dana osjećala sam se sve više kao strankinja u vlastitoj porodici. Navečer bih ležala na kauču i slušala kako se smiju nekoj seriji dok ja razmišljam o svom vrtu i mirisu svježe pokošene trave. Nedostajao mi je mir sela, ali još više mi je nedostajao osjećaj pripadnosti.

Jednog popodneva došla je Lejlina prijateljica Ena. Sjeli su u kuhinji i pričali o poslu i putovanjima. Ena me pogledala i rekla: „Baš ti je super što imaš svekrvu koja ti sve ovo radi.“ Lejla se nasmijala: „Ma znaš kakve su naše mame sa sela – ne mogu sjediti mirne.“

Tada mi je postalo jasno – nisam ovdje gost, nisam ni majka ni svekrva; ovdje sam besplatna pomoćnica. Sve ono što sam godinama gradila – povjerenje, ljubav, poštovanje – nestalo je negdje između prljavih tanjura i neizgovorenih riječi.

Na povratku kući autobusom gledala sam kroz prozor u sumrak nad gradom. Pitala sam se jesam li previše očekivala ili su oni premalo dali? Jesam li ih razmazila ili su jednostavno zaboravili što znači zahvalnost?

Kad sam stigla kući, susjeda Marija me dočekala s osmijehom: „Jesi li se odmorila?“ Samo sam slegnula ramenima.

Sada sjedim na svojoj terasi, pijem kavu i gledam u vrt. Srce mi je teško, ali znam jedno: ljubav majke nema granica, ali ni ona ne smije biti uzeta zdravo za gotovo.

Pitam vas – gdje smo to pogriješili? Je li moguće da nas vlastita djeca prestanu cijeniti čim zakorače u svoj svijet?