Teta Ružica otkriva obiteljsku pukotinu: “Kako možeš uzeti novac od svoje sestre? Imaš sve, a ona jedva preživljava!”
“Ne mogu vjerovati da ovo radite!” Teta Ružica je vikala, lice joj je bilo crveno, a ruke su joj drhtale dok je mahala oporukom iznad stola. “Zar ti nije dosta što imaš firmu, kuću na Jarunu i auto noviji od mog braka? Kako možeš uzeti pola kuće od svoje sestre? Ona jedva plaća režije!”
Sjedila sam na rubu trosjeda, stisnutih šaka, gledajući u pod. Moj muž, Ivan, šutio je, pogled mu je bio tvrd kao kamen. Njegova sestra, Sanja, sjedila je do prozora, oči su joj bile crvene od plača. U zraku se osjećao miris kave i neizgovorene gorčine.
Sve je počelo prije dva tjedna, kad je svekrva Marija preminula. Bila je stub naše obitelji – žena koja je uvijek znala pomiriti zavađene, skuhati najbolju sarmu i pronaći novac za Sanjinu djecu kad bi im trebale nove tenisice. Kad smo otvorili oporuku, svi smo očekivali da će kuća pripasti Sanji. Ivan ima sve: uspješnu građevinsku firmu, stan u Zagrebu, vikendicu na moru. Sanja radi u školi, muž joj je ostao bez posla prošle godine, a troje djece stalno nešto treba.
Ali Marija je napisala: “Kuću ostavljam ravnopravno svojoj djeci, Ivanu i Sanji.” I tu je počeo pakao.
“Mama bi htjela da se dogovorimo kao ljudi,” rekla sam tiho, ali nitko me nije slušao. Ivan je bio uvjeren da mu pripada pola kuće – “Tako piše u oporuci!” – a Sanja je plakala i ponavljala: “Ali ja nemam gdje! Djeca… Što ću s njima?”
Teta Ružica je bila jedina koja se usudila reći ono što svi misle: “Ivan, imaš više nego što ćeš ikad potrošiti. Sanja nema ništa osim ove kuće. Ako joj uzmeš pola, mora će prodati sve i otići u podstanare!”
Ivan je šutio. Znao je da je u pravu, ali ponos mu nije dao popustiti. “Mama je tako htjela. Neću se svađati oko toga. Ako Sanja želi moju polovicu, neka me isplati.”
Sanja se slomila. “Odakle mi novac? Znaš da nemam! Hoćeš li stvarno uzeti krov nad glavom meni i djeci?”
Gledala sam ih oboje i osjećala kako mi srce puca. Sjetila sam se dana kad smo Ivan i ja tek počeli hodati – kako su on i Sanja zajedno popravljali bicikle u dvorištu, kako su dijelili zadnju čokoladu kad nisu imali ništa. Gdje je nestala ta bliskost?
Tjedni su prolazili u napetosti. Ivan nije popuštao. Svaki put kad bih ga pitala može li barem razmisliti o tome da prepusti kuću Sanji, odgovarao bi: “Ne miješaj se. To su naši obiteljski poslovi.” Ali ja sam bila dio te obitelji već petnaest godina. Gledala sam kako se brat i sestra pretvaraju u strance zbog nekoliko kvadrata.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli juhu iz vrećice jer nitko nije imao volje kuhati, Ivan je tiho rekao: “Znaš li ti koliko sam ja radio za sve što imam? Nitko mi ništa nije dao. Zašto bih sad trebao dati nešto što mi pripada?”
Nisam znala što reći. S jedne strane, razumijem ga – cijeli život se borio za svaki dinar. S druge strane, gledam Sanju kako pokušava djeci objasniti da možda više neće imati svoju sobu.
Teta Ružica nije odustajala. Svaki dan je zvala Ivana, slala mu poruke: “Srami se! Tvoja mama bi se okrenula u grobu!” Počela je pričati po susjedstvu kako je Ivan pohlepan, kako ne mari za sestru. Ljudi su nas počeli gledati ispod oka u dućanu.
Jednog dana Sanja me nazvala: “Molim te, razgovaraj s njim još jednom. Ne mogu više spavati od brige. Djeca me pitaju gdje ćemo živjeti. Ako prodamo kuću, ostat će nam taman za garsonijeru na periferiji. Zar to želi?”
Te noći sam sjela s Ivanom na balkon. Kiša je lagano padala po limenom krovu.
“Ivane,” rekla sam tiho, “znam da ti pripada pola kuće po zakonu. Ali znaš li što ćeš izgubiti ako uzmeš to? Sanju. Djecu. Obitelj. Vrijedi li to više od novca?”
Gledao me dugo, bez riječi.
Sutradan je otišao kod Sanje. Nisam znala što će odlučiti dok mi nije poslao poruku: “Prepustit ću joj kuću. Ali neka zna da to radim zbog djece.” Suze su mi potekle niz lice od olakšanja.
Ali šteta je već bila učinjena. Teta Ružica više ne dolazi na ručkove kao prije. Ivan i Sanja su hladni jedno prema drugome – razgovaraju samo o najnužnijem.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo svega ovoga? Može li obitelj preživjeti kad novac postane važniji od ljubavi?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ispravno žrtvovati odnose zbog onoga što nam po zakonu pripada?