“Ako ne dobijemo dijete, hoćeš li ikada pronaći razlog da se pokreneš?”
“Opet si došao ranije s posla?” pitala sam ga dok je tiho spuštao torbu na pod. Njegove oči, umorne i bezvoljne, izbjegavale su moj pogled.
“Ma, nema smisla ostajati duže. Ionako nema ništa novo. Šef je opet bio nadrkan, a plaća ista već dvije godine.”
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, računajući koliko nam je ostalo do kraja mjeseca. Zbrojila sam režije, kredit za stan u Novom Zagrebu, i ono malo što nam ostaje za hranu. “Ne možemo ovako još dugo, Dario,” rekla sam tiho, ali odlučno.
On je slegnuo ramenima. “Znam, ali… Zašto bih se trudio više? Za koga? Da imamo dijete, možda bih imao motivaciju. Ovako…”
Ta rečenica me pogodila kao šamar. Već mjesecima slušam istu priču. Kao da sam ja sama nedovoljna da ga potaknem na nešto više. Kao da je naše dvoje premalo za borbu.
Moja mama, Jasna, stalno me pita kad ćemo joj podariti unuče. “Svi tvoji iz razreda već imaju djecu! Što čekate?”
Ali kako joj objasniti da svaku večer ležim budna, razmišljajući kako ćemo platiti ratu kredita? Kako joj reći da Dario ne želi ni pokušati pronaći bolji posao dok ne zatrudnim? A što ako nikad ne zatrudnim?
Jedne večeri, dok smo gledali vijesti, Dario je uzdahnuo: “Znaš, kad bi bio mali Filip ili mala Lana ovdje, sve bi bilo drugačije. Imao bih razlog da se borim.”
“Zar ti ja nisam razlog?” izletjelo mi je prije nego što sam stigla razmisliti.
Pogledao me zbunjeno, pa slegnuo ramenima. “Nije isto.”
Te noći nisam mogla zaspati. Sjetila sam se kako smo se upoznali na rođendanu kod zajedničkog prijatelja u Sarajevu. On je bio duhovit, šarmantan, pun planova o pokretanju vlastitog posla. Gdje je nestao taj čovjek?
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je napeta. Dario bi dolazio kući, bacio ključeve na komodu i šutio satima. Ja bih se povukla u sobu pod izlikom posla.
Jednog petka navečer, dok smo večerali juhu iz vrećice jer nismo imali za ništa bolje, pokušala sam ponovno:
“Dario, znaš li koliko me boli kad kažeš da ti treba dijete da bi se pokrenuo? Što ako ga nikad ne dobijemo? Hoćeš li cijeli život čekati motivaciju izvana?”
On je spustio žlicu i pogledao me prvi put nakon dugo vremena ravno u oči.
“Ne znam, Ivana. Osjećam se izgubljeno. Svi moji prijatelji imaju djecu, pričaju o tome kako ih to tjera naprijed. Ja… kao da stojim na mjestu.”
“Možda bi mogao pokušati nešto promijeniti zbog nas dvoje,” rekla sam tiho.
“Ali što ako nikad ne budemo troje?”
Tišina je bila teža od olova.
Nedjeljom bismo išli kod njegovih roditelja u Sesvete. Njegova majka Mara uvijek bi mi stavljala ruku na trbuh i pitala: “Ima li što novo?”
Dario bi samo šutio i gledao kroz prozor.
Jednog dana sam pukla.
“Zašto svi misle da je dijete rješenje za sve?” viknula sam pred cijelom obitelji.
Njegov otac Stjepan odmahnuo je glavom: “Dijete daje smisao životu.”
A što ako smisao moramo pronaći sami? Što ako nikad ne budemo roditelji?
Vratili smo se kući u tišini. Dario je otišao pod tuš, a ja sam sjela na balkon s cigaretom koju sam skrivala od njega.
Prisjetila sam se razgovora s prijateljicom Aidom iz Mostara:
“Ivana, ne možeš živjeti čekajući da se nešto dogodi da bi bio sretan. Ako on neće zbog tebe ili sebe, neće ni zbog djeteta.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Pokušala sam razgovarati s Dariom još nekoliko puta. Predlagala sam mu da ode na razgovor za posao u jednu firmu u Zagrebu gdje radi moj brat Tomislav. Odbio je.
“Ne želim preko veze.”
“Ali želiš čekati čudo?”
Počeli smo se udaljavati. On bi sjedio za kompjuterom igrajući igrice do kasno u noć. Ja bih listala oglase za stanove jer sam razmišljala o povratku kod roditelja u Osijek.
Jedne večeri sam mu rekla:
“Dario, volim te, ali ne mogu više ovako. Ne mogu biti taoc tvoje pasivnosti i čekanja djeteta koje možda nikad neće doći.”
Nije rekao ništa. Samo je ustao i otišao van bez riječi.
Te noći sam prvi put ozbiljno razmišljala o razvodu.
Sljedećih dana Dario je bio odsutan, ali nešto se promijenilo. Počeo je dolaziti kući kasnije, govorio da ima sastanke. Jednog dana mi je rekao:
“Ivana, bio sam na razgovoru za posao. Nije išlo najbolje, ali pokušao sam.”
Osjetila sam tračak nade.
Možda nije sve izgubljeno. Možda će shvatiti da smisao života nije uvijek izvana – ponekad ga moramo pronaći u sebi ili u onome što već imamo.
Ali još uvijek me proganja pitanje: Što ako nikad ne budemo troje? Hoće li nam dvoje ikada biti dovoljno? Ili smo već izgubili ono najvažnije – jedno drugo?